Da se malo vratimo na govor ega putem kritiziranja nečega. Kod većine kritika, subjekt same kritike čisto je suvišan, pošto se često kritika ni izbliza ne dotiče subjekta kao takvog, već stremi sagledavanju unutarnjih nesuglasica onog koji kritizira. Na taj način, teoretičar koji ima žestoke tendencije prema pragmatskim stajalištima, ma koliko dobar bio...ipak ostaje samo teoretičar. Ništa više.
Možemo napisati milijun stranica teorije o nestanku Atlantide, o brončanom dobu i prestanku direktnih kontakata viših rasa sa ljudskom...Možemo napisati tonu materijala o izoliranosti ljudskog roda u periodu Kali Yuge ( 3102. pr.n.e. - 2012. n.e., prema nekim starim izvorima ), no spoznaje o tome moramo tražiti u nama samima i u svijetu koji nas okružuje. U našoj bližoj ili daljoj okolini može se naći zavidna količina spoznajnih djelića vlastitog mozaika svakog pojedinca, no opet, bitno je slušati, gledati, osluškivati i osjećati. Koliko god da apstraktno ovo zvučalo, ali nekad vjetar, zrak, voda, zemlja, vatra, trava, lišće, šuma, polje itd. mogu dovesti čovjeka do neslućenih spoznaja, daleko od same pjesničke inspiriranosti. O energetskim fluktuacijama i anomalijama u nama i u našoj okolini da ne govorim. Uči se iz svega. Zato smo ovdje.
Promatrajući stvari iz čisto fizičko / materijalne perspektive, mi smo dio kolektiva koji proživljava svakodnevicu i ukoliko želimo na uspješan način opstati u kolektivu, istovremeno zadržavši vlastitu individualnost i integritet, moramo na određene načine " pobijediti " svakodnevicu tako da ju prilagodimo sebi i napravimo si mjesto, odakle ćemo imati lijep pogled iz ptičje perspektive na nas same i na našu okolinu.
Jednostavno, kritiku je teško uputit i naći u njoj uporište, iz primarnog razloga što nismo svi isti i percepcija se razlikuje od individue do individue, uz mogućnosti da se neki vidovi percepcija povežu, ali opet, kao što je spomenuto, sve se vraća na individualno. Suprotno tome je kolektivno nesvjesno, a to smo i previše dobro upoznati u našoj okolini i u našoj zvaničnoj povijesti. Pa i u nama samima.
Pod implikacijama o našoj različitosti prije svega, ne bi trebalo ni malo čuditi što nismo svi isti, što smo vođeni i na svojevrstan način određeni našim simultanim postojanjima na relaciji " gore - dolje i obratno " i što nas iznutra ima više vrsta i podvrsta nego li životinja i biljaka izvana. Na planeti imamo na desetke tisuća biljnih i životinjskih vrsta. Koliko se, dakle, sve one razlikuju fizički, toliko se ljudi razlikuju mentalno, perceptivno, po svjesnosti, genetski, simultanim postojanjima, inkarnativnim napretkom...Uglavnom, razlikujemo se frekvencijski i energetski.
Mogli bismo sve promatrati i dualno. Iz jednog čistog ignorantnog kuta gledanja, mogli bismo patnju, bol i smrt svrstati u negativan aspekt dualnoga, što opet dovodi do paradoksa na mnogim razinama promatranja, pošto smo za ratove, razaranja, bol, patnju i bilo kakav oblik nasilne smrti, više manje sami krivi i snosimo u svemu tome dio vlastite odgovornosti. Pitate se kako ? Vrlo lako objašnjivo. Kolektivno nesvjesno potpiruje individualno nesvjesno u svakom pojedincu i vrlo lako može doći do određene lančane reakcije u svijesti samih pojedinaca, koja lako pada, u takvom " svjesnom " stanju, pod utjecaje različitih ideologija i smišljenih manipulacija. Da su krivi, na primjer, neki pojedinci koji su se našli na krivom mjestu i u krivo vrijeme - nisu, barem ne na svjesnoj razini, ali enormna energija kolektivne nesvijesti jednostavno ima tendenciju da povuće u sebe ili opkoli i stavi pred gotov čin pojedince kojima se u tom slučaju najbolje jednostavno maknuti sa nekog pogrešnog mjesta i to u pravo vrijeme, da ne dođe do upliva krivog vremena na krivo mjesto.
Stara uzrečica : " što biraš, to doživljavaš " i nije toliko nedorečena, uzmemo li u obzir pasivnu komponentu, gdje pojedinac na sasvim neposredan način proživljava neke stvari sa kojima se jednostavno ne želi suočiti na bilo koji način. O aktivnom načinu da ne govorimo, pošto se sam po sebi podrazumijeva. Načina za borbu sa " vjetrenjačama " ima beskonačno mnogo, no interesantno je da ljudi biraju pretežno samo dva načina. Ili način dominacije ( aktivne ili pasivne ) ili način prepuštanja dominaciji ( opet aktivan ili pasivan ), o čemu vrlo lijepo govore razne psihološke i metafizičke studije o mentalitetu predatora i mentalitetu žrtve. Jednostavno, koliko da se grubo činilo, mi snosimo odgovornost za svaki svoj postupak, pa i onda kada se čini nemoguće djelovati na bilo koji način protiv kolektivne nesvijesti i kada imamo osjećaj da smo pritisnuti uza zid. Možda će ovo u nastavku zazvučati preanalogno, no u tim trenucima trebamo se razborito i koliko je god moguće, objektivno zapitati što u nama predstavlja refleksija kolektivne nesvijesti i želimo li i sami biti dio toga ?!? Trebamo se također zapitati, treba li osjećati " zid " iza sebe ili gledati na isti " zid " kao na svojevrsnu simboliku umjetne granice koja nam je nametnuta putem istog kolektivnog nesvjesnog ?!?! Tajna je da granice postoje samo u našem umu i da su nametnute od istog onog umjetnog sustava koji pokušava bilo kakvo micanje istih granica, pa čak i precizniju vizualizaciju i iskristaliziraniju percepciju, svrstati u sfere individualne dezorijentiranosti i disfunkcionalnosti naspram nametnute projekcije nesvjesnog, koja pokušava stoljećima, pa čak i tisućljećima biti shvaćena kao jedina prava percepcija realnosti. Postmodernizam i strukturalizam, kao i solipsizam raznih područja, na vrlo lijep način predočavaju sve vidljive paradokse unutar razgranate manipulacije, i to samo onoga što je vidljivo ! Pitanje je, šta bi tek bilo da se na vrlo kvalitetan način predoči i ono što je nama samima nevidljivo i poput paučine omotano oko i unutar nas samih ?!
