|
nedjelja, 21.01.2007.
NEKOĆ... I SADA
Nekoć su ljudi baratali sa visokom tehnologijom. Savladali
su sve tehničke pojedinosti i svoj napredak posvetile radu
na svim vidovima energije ne bi li na što bolji način
uspjele postići potpunu kontrolu nad materijom i uzdizanje
van granica fizikalnog. Tek kada su u potpunosti shvatili
da je to jedan dugotrajan i prilično bolan proces, većina
se okrenula starom načinu života. Stari način uključivao je
sakrivanje iza materije i tehnologije. Zatim su stare
civilizacije na Zemlji propale, pa je se nakon toga malo
igralo genima vanzemaljskih i zemaljskih civilizacija, ali
je u duhu Kozmičkih Olimpijskih Igara napravljeno
svojevrsno natjecanje, tko će se prije sjetiti kako se
vratiti na put duhovnog i uzdići se iznad materije, nakon
što je genetskom produktu zvanom " dvonožni pokus koji
priča " oduzeto staro znanje na stare dane. Pa su oni koji
su kreirali " dvonožni pokus koji priča " rekli : " Ako se
do kraja predviđenog ciklusa probudi barem jedna jedina
individua, znači da je ovaj naš pokus ( eksperiment ) imao
nekakvog smisla ". I ciklus pocne teći. I materija uzme
glavnu riječ. Pa se ljudi malo ubijali, pa se mirili, pa se
opet ubijali, pa se opet mirili...pa došao netko tko je
rekao : " nemojte se boriti, ja ću vam pomoći ". Ljudi
spuste oružje i stranac započne svoju priču : " Vi koji ste
oko mene i koji će znati prepoznati istinu u mojim
riječima, vi ste odabrani i jedini ćete posjedovati pravo
na potpunu Istinu...ostali ćete past pod utjecaj kointernih
profesionalaca koji će vam pričati laži tako da se nikad ne
probudite ". I neki ga slijediše...Drugi se ogluše na
proroka i učitelja nekih. I počnu dalje ratovati. Na drugom
kraju svijeta, pojavi se drugi prorok koji započe svoju
priču drugim ratnicima, potpuno drugim riječima :" Vi koji
ste oko mene i koji će znati prepoznati istinu u mojim
riječima, vi ste odabrani i jedini ćete posjedovati pravo
na potpunu Istinu...ostali ćete past pod utjecaj kointernih
profesionalaca koji će vam pričati laži tako da se nikad ne
probudite ". Ajde dobro...riječi su iste, ali su bile na
drugom jeziku :) I on okupi također vjerne sljedbenike.
Svaki od proroka nekolicini da privilegije da među ostalima
naprave reda kada netko od njih počne malo sumnjat u riječi
bilo kojeg od dva nuditelja istine. Prvi nuditelj istine
kaže svojim sljedbenicima : " nebo je zeleno, oblaci su
crveni a stabla su narančasta...u slučaju da vam netko kaže
suprotno, želi vas odvest na krivi put. " Drugi kaže
svojima : " nebo je žuto, oblaci su smeđi a stabla su
grimizna i onaj tko tvrdi suprotno, taj radi za prve ".
Misle si ljudi i misle - jel zeleno il žuto...jel crveno il
smeđe...jel narančasto il grimizno...? " Misli si jedan i
misli i kaže nakon podužeg vremena : " ja mislim da je nebo
sivo, oblaci rozi a stabla šarena ! " " Hahahahahaha -
započnu se smijati ostali - vidi morončinu haha, vidi
idiota haha, vidi debila hahaha kako je glup. " Njihovi
gurui se također nasmijaše, ali iz prikrajka, da ih nitko
ne vidi. Nasmiju se samo onima koji su najbliži njima i
kažu : " vidite kako bi svatko danas htio biti novi prorok.
" Oni se nasmijaše na to, znajući da su u blizini svog
proroka sigurni od laži i od kojekakvih manipulacija od
drugog proroka, ali i od navopridošlih proroka ". Svaki od
proroka, kao da su pročitali misli svojim najbližim
ljubimcima, kažu na opće iznenađenje svoje pastve : " Ja
vidite, ne želim da me vi smatrate prorokom. Svi smo mi na
jedan način proroci. Ja samo želim da naučite misliti
svojim glavama i da danas sutra to znanje znadete prenijeti
svojim potomcima " - nastavljajući - " jer ja sam čovjek
kao i vi. Od krvi i mesa. Ja vam dajem slobodu da
razmislite o svemu što vam ja prenosim. Možete biti i
kritični ukoliko to želite. I ja bi volio biti kritičan
spram sebe i tvrdit da sve o čemu ja govorim nije istina i
da možda u riječima drugog proroka ima također istine, ALI,
na moju i vašu veliku radost ( za dobre stvari ) i veliku
žalost ( za loše stvari ), sve ono što vam prenosim je
istina, ali ja znam da ste to već odavno i sami shvatili i
da ne dvojite u moje riječi. " Oni počnu brzo odmahivat
glavama govoreći - " lagali bi vam kada bi rekli da ponekad
nismo malo provirili šta se sve to krije iza riječi drugog
proroka, ali smo na kraju zaključili da tamo ima toliko
laži i toliko neistina...baš kako ste nam Vi to govorili,
proroče i učitelju naš. " Zamišljen, učitelj kaže : " to je
bila kušnja onih koji žele manipulirat vama u
potpunosti...I vi ste tu kušnju savršeno savladali " -
nastavljajući - " bravo, bravissimo...Ovime ste dokazali
sebi da sami razmišljate svojim glavama...kao jedan. I
samim time, ja sam strahovito ponosan na to ! Svi ste
individualni do neslučenih granica...a misli vam se ne
razlikuju ni za milimetar " - vičući ozareno - " dođite
sada bliže da vas Babo sve zajedno izgrli i izljubi." Oni,
poput razigrane i pohvaljene djece, potrčaše svom pastoru u
naručje, zaboravljajući ispod njegovih velikih i divnih
toplih ruku, kako su bili zapravo jako blizu da ih
slatkorječive riječi drugih proroka ne odvedu pored Puta, u
vječnu tamu iluzije i mraka. U isto vrijeme...kamera se
pomiče na drugi kraj Zemlje, prikazujući drugu skupinu
nasmijanih ljudi, kako opušteno sjede, leže i kleče pored
drugog gurua, tajanstveno se osmjehujući...Sa " onim "
sjajem u očima.
DI END
|
- 04:56 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
petak, 19.01.2007.
Dugoročno i kratkoročno
Dugoročne stvari ponekad mogu biti dugoročne na kratke staze a kratkoročne stvari ponekad mogu biti kratkoročne na duge staze. Koliko se god ovo činilo na prvi pogled banalnim i lupetajućim, ajmo malo ovu izjavu analizirat dio po dio. Uzmimo jedan primjer. Kada nešto planiramo i smatramo da će to što planiramo uroditi plodom kroz neko duže vrijeme, to se naziva dugoročnim planiranjem. Mi već u glavi imamo stvorenu sliku o tim potencijalnim plodovima. Ne moramo to vizualizirati, ali obično mi " vidimo " neke segmente potencijalne budućnosti bilo da vjerujemo da će se to dogoditi, bilo da nismo sigurni ali opet polažemo neke nade u to. To čemu se nadamo i čemu stremimo bilo da to radimo jer nemamo što za izgubiti, bilo da to žarko i pod " svaku cijenu " želimo, može uroditi plodom mnogo brže nego smo to očekivali. Ukoliko to dođe brže nego što smo očekivali, tu dolazimo do zaključka da dugoročne stvari ipak nisu u tom slučaju dogoročne već kratkoročne. Nisu. Mi smo ih zamislili dugoročnima i poslali, tj. " poslali " ih na duge staze. To što su se te stvari manifestirale, da tako kažemo, prije vremena, ne znači da one i dalje nisu dugoročne. E, tu dolazimo do onog bitnog. Da li se mi znamo sa željenim " poklonom " nositi na način na koji na koji bismo se teoretski nosili ? Zapamtimo, teorija i praksa nisu isto. Znam da bi odgovor trebao biti da je sve to individualno, ali ipak, imam osjećaj da bi većina taj " poklon " uzela, nakon što prodje prvo oduševljenje, zdravo za gotovo. U tom slučaju, velike su vjerojatnosti da poklon ubrzo postane samo stepenica više u nekom novom stremljenju prema dugoročnom drugom " poklonu ". Bilo da taj poklon padne u zaborav, bilo da se nakon nekog vremena počinje smatrati nečim što je " Bogom dano " i na što uvijek i u svakom trenutku imamo pravo " ili da nakon nekog vremena počnemo na taj " poklon " gledati kao na nešto što ipak nije bilo niti poklon, već neki prolazni " poklončić ", tu dolazimo do onog osnovnog - dugoročne stvari ponekad dugoročne na kratke staze. Isto vrijedi i za suprotan slučaj. Želimo da se nešto kratko traje jer nismo zadovoljni sa time. Jednostavno, napravimo nešto da prekinemo to " nešto ". To nešto se makne. Nešto što je bilo kratkotrajno na kratke staze u određenim slučajevima može stvarno nestati. No, ponekad, može se vračati.....i vračati..... i vračati.....na duge staze.
Možda bi ponekad bilo dobro, za promjenu, čisto da vidimo, napravit rez i ubrzat dugoročno, tek toliko da vidimo na li promjenjeno dugoročno može ispast kratkoročno i kao takvo nas navest da se posvetimo slijedečem kratkoročnom, pa da vidimo da li ćemo šta promijenit. Ili nešto kratkoročno pustit da se ponavlja, tek toliko da vidimo od čega smo zapravo napravljeni.
|
- 11:56 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
utorak, 16.01.2007.
Vrlo Vrli Novi Svijet
UVOD
Nekoliko tjedana razmišljam kako da nazovem ovaj blog pa
zaključim nakon dugo umovanja, da bi možda najbolje bilo
nazvati ga Temelji Svijesti. Iako, na kraju se odlučih
nazvati ga ( po uzoru na Huxleya ) Vrlo Vrli Novi Svijet.
Naravno, da se čitatelja ne navede na krivi trag, sve ovo
sto će pročitati, sa samom svijesti, objašnjenoj iz čisto
psihološkog kuta gledanja, neće imati baš prevelike veze.
Neće imati veze ni sa fenomenologijom niti vječitim
filozovskim mistificiranjem svijesnosti i postavljanjem
više pitanja nego što je moguće dat odgovora. Da li odgovor
na svako pitanje postoji ? Vjerojatno postoji. Da li mi
možemo dati odgovore na sva pitanja koja smo si postavili u
životu ? Ne. Onaj koji kaže da ima odgovore na sva pitanja
vjerojatno ima više problema sa samim sobom nego sa
pitanjima na koja može dati odgovore.
Bitno je u svemu tome naći osnovnu premisu. Ljudi ne znaju
odgovore na sva pitanja ali ih pokušavaju naći i pokušavaju
dati. To u svakom slučaju nije isto kao i imati odgovore.
No, sve u svemu, danas možemo " odgovore na sva moguća i
nemoguća pitanja " pronaći kod mnogih " nuditelja istine "
poput raznih religijskih organizacija, znanstvenih
udruženja, raznih medija, " produhovljenih " ( takozvanih )
internet warriora, pa sve do sitnijih i krupnijih gurua,
Ušbukur Baba, Alaj Baba, Meher Baba, Sai Baba i sličnih.
U mom se kraju obično kaze da babe vole izmišljati i
baviti se tračevima, kao i iskrivljavati ćinjenice kako
njima odgovara, ne bi li iz ničega stvorile nekakvu
situaciju ili ne bi li vec postojeću situaciju ( više ili
manje realnu ) zamijenile što manje realnom ili potpuno
fiktivnom. No prateći osnovnu premisu - " ljudi ne znaju
odgovore na sva pitanja ali ih pokušavaju pronaći ", pitamo
se šta su ti isti ljudi spremni učiniti da pronadu
odgovore.
Kao prvo i najprihvaćenije, ljudi ih traže pored sebe, bilo
da se pored njih nalaze novine ili daljinski. Možda poneki
magazin sa obližnjeg kioska. Možda neka knjiga koja je
preporučena od strane nekog za koga smatraju da o tome zna
više od njih. Možda odlazak na misu. Možda čisti kavanski
razgovor. Mozda traženje nečeg " egzotičnijeg " da im dade
odgovore na masu stvari. Bilo gdje da se to nalazi, nalazi
se pored njih. Zapamtimo riječ - pored.
Kao što svatko ima svoje mišljenje, jednako tako svatko ima
pravo na to isto mišljenje. To pravo mu nitko i ništa ne
može oduzeti. Promjena mišljenja uvjetovana je jedino
slobodnom voljom pojedinca da ga promjeni u svijesnom ili
nesvijesnom stanju. Koja je razlika ? Razlika je ogromna
jer kada pojedinac mišljenje mijenja u svijesnom stanju on
prati sve segmente promjene mišljenja, kao i uzročni faktor
zasto je mišljenje mijenjano i, možda jos bitnije, u kojoj
mjeri je mijenjano. Nesvijesno mijenjanje mišljenja je
mijenjanje bez pračenja promjene i uzroka zbog kojeg je
došlo do promjene misljenja već čisto povođenje za
posljedicom. U tom slučaju, jedno je mišljenje zamijenjeno
drugim a da pritom to ni ne primjetimo.
" Mislim, dakle postojim " - je jako lijepa uzrečica koja
se moze protumačiti na deset milijuna simboličkih načina.
Pitanje je - " što mislim ? " i " da li zbog toga postojim
? ". Ljudi koji su mnogo razmišljali došli su do jednog
vrlo lijepog zaključka - sve je misao. Neki su otišli korak
dalje pa napomenuli da smo svi možda stvoreni iz jedne
jedine misli. Neki kažu da misli oblikuju našu vlastitu
realnost. U sva tri slučaja ja bih se složio, jer gledajući
najjednostavnije što možemo, da nije bilo misli, ne bi bilo
ničega. Sve što je čovjek stvorio, stvorio je mislima koja
je pretočio kasnije u djela. Pozitivne misli, negativne
misli, neutralne misli...sve kasnije postaju djela.
Sa ovim se većina neće složiti i pitat će se na koji način
sve postaje djelo. Postaje na sasvim jednostavan način. Ako
ste zamislili u glavi zgradu koja se ruši, bilo bi glupo
tvrditi da će se zgrada srušiti, ALI, u vašim mislima ta
zgrada je srušena. U svijetu materije ta zgrada nije
srušena, u svijetu misli zgrada je srušena a možda i opet
podignuta. Mozda je srušena milijune puta i podignuta,
sasvim nebitno, no jedna činjenica stoji - zgrada je
srušena. Svijet misli, dakako, nije isto sto i svijet koji
nazivamo relnim svijetom, svijetom fizikalnih zakona,
svijetom koji je po nekima stvoren od Boga, po nekima
stvoren od materije nakon Velikog Praska ... bez obzira
gledamo li na to kreacionistički ili čisto znanstveno.
Svijet misli je nešto mnogo, mnogo suptilnije i na oko
bezopasnije od materijalnog svijeta.
No je li uvijek tako ? Zamislimo misao o rušenju zgrade u
glavi nekog tko tu zgradu želi srušiti iz mnogo razloga.
Zamislimo misao nekog tko želi sukobe a ima poziciju da to
i ostvari. U tom slučaju, misao može postat stvarnost.
Proces - sa riječi na djelo ne mora ni započet. Bitniji je
proces - sa misli na djelo. U tom slučaju, svijet misli
možemo slobodno nazvat proto ( ili prvotnim ) svijetom
djela. Time bi mogli reći da ipak postoji nesto sto
prethodi materiji, pošto svijet misli nikako ne bi mogli
nazvati materijalnim svijetom. Postoji li model za to ? Ne,
jer misao ne mora uvijek utjecat na materiju van glave
osobe koja misli, ali može gotovo uvijek utjecat na
materiju od koje je sazdana osoba koja misli.
Svaka misao utječe na materiju koja čini mislioca, na način
da prvo djeluje na osjećaje osobe. Da li se osjećaji mogu
objasniti kao materija ? Ne mogu. U tom slučaju, imamo već
dva, nazovimo ih, " Pred Svijeta " ispred materije. Da li
osoba neće ići rušiti zgradu ili će je ići rušiti, hoće li
barem razmišljat temeljito o tome, kovat planove ili
krenuti na čisto djelo sa rezultatom koji će kasnije
uslijediti, za osjećaj je čisto nebitno, posto će osjećaj
biti stvoren u trenutku kada se kreira misao. Svaka misao
stvara osjećaj. Osjećaj može biti bilo kakav, sto je u ovom
slučaju opet nebitno. Bitan je sam - osjećaj.
Tek nakon dva nevidljiva svijeta dolazi svijet koji možemo
nazvat vidljivim, iako ga svatko vidi na svoj način. Dvije
osobe mogu gledat jednu stvar i vidjet će je skoro
identično, ali neće je vidjet isto. Zašto ? Prvi i osnovni
razlog bio bi da dvije osobe nisu iste. Nitko nije isti.
Opet mudri ljudi kažu da je svaki čovjek priča za sebe.
Apsolutno točno, ako se mene pita. Pa opet, neki kažu da je
čovjek svemir za sebe. O, sa ovim se mogu itekako složiti.
Mislim, imamo mi dvije ruke, dvije noge, jedan vrat, jednu
glavu i trup, ali ne postoje dvije osobe kod kojih je to
identično. Tjelesne proporcije razlikuju se od pojedinca do
pojedinca. Otisci prstiju, DNK...sve nam se razlikuje, u
većoj ili manjoj mjeri. Novija znanstvena istraživanja
pokazala su da i potencijalni klonovi ne mogu imati iste
značajke kao " original ". Znači, individualnost ipak
postoji a da se nismo ni milimetra makli od vanjskih
čovjekovih karakteristika.
Juuuuuuupiiiiiii. Samo razmišljajući o tome udaljio sam se
već podosta od početka a da nisam do sada rekao ništa.
Opet, rekao sam i previše. Sve ovisi o kutu gledanja. No,
držimo se materije, barem kao nosioca do kraja poglavlja.
Svojom materijom djelujemo na materiju oko sebe. Znači,
elektroni, protoni i jezgra sačinjavaju atome, atomi
molekule, minerale, ugljikohidrate, proteine, DNK lance...
Ovi se opet granaju i tvore složenije tvari da bi na kraju
dobili čovjeka - složen fizikalno biokemijski organizam
koji hoda, trči, leži, skakuće, radi, zijeva i tako dalje.
činjenica je - taj organizam...ta materija...se kreće.
Ajmo reći, čovjek i svi živi organizmi su živa materija i
to ih bitno razlikuje od čaše...vode, recimo, koju piju. To
je u neku ruku istina, ali i čaša vode sastoji se od atoma
i molekula. Doduše, nema ono sto je potrebno da bi
razgovarala s nama, ali, čaša vode, znači atomi i molekule
+ sama voda, znači, atomi i molekule imaju veze sa nama
samima, pošto u sebi imamo, tj., napravljeni smo od atoma i
molekula, ali, vidi vraga, imamo u sebi i malo poveći
postotak vode. Znači, čovjek je čaši vode ipak bliži nego
što se u početku mislilo. Neki ljudi kažu da je sve Jedno a
da to jedno obuhvaća Sve. Hm, o ovome bi se dalo
porazmisliti, ali, ostanimo mi još na samoj materiji.
Bilo šta čovjek da radi, radi na više nivoa. Materijalnih
nivoa ? Da li je sve materijalno vidljivo ? Nije. Atomi i
molekule, kao i sitnije stanice u tijelu, nevidljivi su
golim okom. Opet, da li je oko mjerilo vidljivosti i
nevidljivosti ? Iz naše perspektive da. Iz perspektive koja
nije naša...definitivno ne. Da li je ispravna naša
perspektiva ili perspektiva koja nije naša, trenutno je
nebitno. Čovjek kada obavlja neku radnju, dakle, djeluje
svojim atomima i molekulama na atome i molekule materije sa
kojom je u interakciji. Bila ta interakcija trenutna ili
dugotrajnija, djelovanje je ono što je bitno. Kao i sama
interakcija.
Da bi čovjek obavljao neku radnju, potreban je uloženi rad,
vrijeme i brzina određene mase određene materije kojom se
djeluje na drugu materiju. Bila ta druga materija potpuno
statična ili dinamična, trenutno je nebitno. Materija može
graditi materiju, može utjecati na nju na bilo koji način,
a može ju i uništiti. Uništavanjem, materija prelazi iz
jednog oblika u drugi oblik. Razbijemo li televizor,
njegovi ostaci jos su uvijek televizor, samo razbijen.
Činjenica je - televizor je televizor, razbijen ili cijeli,
pokvaren ili ispravan. Razlika je samo u funkciji, da li
nama služi ili ne. Materija utječe na materiju ali jedna
materija ima određenu svijesnost da može odrediti da li joj
je druga materija potrebna ili nepotrebna.
1. ANALOGIJA SVIJESTI, NESVIJESTI, INDIVIDUALNOG I
KOLEKTIVNOG
Da li je svijest dio materije ? Teško, ako mene pitate.
Mozak da. Svijest, ne. da li su mozak i svijest isto ?
Nisu. Jednom mi jedna gospođa kaže - " ja ne vjerujem u ono
što ne vidim ". " U redu, gospođo " - kažem ja - " samo sto
ja ponekad ne vjerujem ni u ono što vidim ". Možemo li
vidjeti svijest ? Ajmo onako, zdravo logično. Ne možemo.
Znači, već se treći svijet javlja od nikud i staje na
poziciju ispred materije. Istina je doduše da je svijest
satkana od misli. Satkana je i od osjećaja. Ali opet,
svijest osim sto je satkana i od jednog i od drugog,
satkana je od još mnogo toga i može se slobodno reći da
prekoračuje i misli i osjećaje a opet, proteže se kroz njih
poput najtanjih niti iz nekog tkalačkog stana.
Što je ustvari svijest ? Mozemo li reči da je svijest dio
mozga koji služi za razmišljanje, razlučivanje, donošenje
zaključaka i davanja naredbi tijelu što da učini ? Možda.
Sto pokreće svijest ? Da li su to neuroni, transmiteri,
naravno atomi i molekule i još mnogo toga što čini mozak
mozgom ? Možda. Ipak, postavlja se jedno rudimentarno
pitanje - zašto onda svi ne razmišljamo isto ? Ako je
svijest samo dio male nevidljive materije ( ili materija )
onda bi svijest trebala biti više manje ista kod većine
ljudi. Ovako, ispada da je svijest puno više sklona
anomalijama i to u mnogo većem postotku nego su to ljudske
vanjske karakteristike. Software je uvijek osebujniji od
hardwarea, zar ne ?
Znači, mi svijest ne možemo vidjeti. Fizikalno, kemijski i
biološki nismo mogli dati dovoljno dobrih objašnjenja zašto
nam se svijest svima toliko razlikuje pa se ljudska
djelatnost istraživanja iste svela na nove grane. Problem
je u tome što su neke od tih grana starije od same fizike,
a opet, ljudi koji su radili na istraživanju svijesti bili
su istovremeno i znanstvenici. Ajmo počet od filozofije.
Grci su imali nekolicinu vrhunskih filozofa prije dvije
tisuće i kusur godina. Oni su se istovremeno bavili i
drugim naučnim djelatnostima ( matematikom, astronomijom,
onim sto danas nazivamo fizikom itd. ).
Srednjovijekovna filozofija bila je raspodjeljena od
crkvene ( religijske ), pa do onih malo tajnijih i
okultnijih. I u jednoj i u drugoj bilo je znanosti. Ajmo
konstatirat da je preteća današnje kemije bila upravo
alkemija, okultna znanost koja je spajala znanost i
filozofiju. Religijski aspekt ću, za sada, držati po
strani. U novije doba, od Kolumba na dalje, filozofija je
počela opet dobivati na snazi, uzdajući se u same temelje
nastale u Staroj Grčkoj. Znači ovako, ako sam dobro
shvatio... U starom svijetu i novom svijetu filozofija je
bila slobodnija nego u Srednjem vijeku. U Srednjem vijeku
Evropom je vladala crkva. Ajmo se usudit zaključit da se
crkva i filozofija stoljećima lagano razilaze.
U doba baroka i renesanse opet dolazi do spajanja znanosti,
ovaj put u obliku spajanja onoga što danas nazivamo fizikom
i onog što danas nazivamo kemijom, samo se u ono doba još
zvala alkemija. Newton, čije današnje zakone više manje svi
znaju i kojega drže ocem fizike materijalnog tijela i krute
točke, umro je od trovanja živom izvodeći alkemijske
pokuse. Da se ne zamaramo sada sa time... Kasnije se javlja
jedna poprilično kruta znanost koja uspijeva na temeljima
Kantove i Descartesove ostavštine spojiti filozofiju i
znanost, a to je psihologija. Znači, tadašnja znanost nije
mogla na adekvatan način objasnit na koji način funkcionira
čovjekova svijest, a filozofija je bila razjedinjena u
pogledu toga, tj. koliko glava toliko teorija, psihologija
je bila ona nit spasenja i uvođenje tračka svjetlosti da
obasja ponor između nauke i filozofije...i filozofije i
filozofije.
Doktor Freud danas se smatra jednom od najistaknutijih
ličnosti na polju psihoanalize i proučavanja svijesnog i
nesvijesnog. Znanstvenici kažu da čovjek koristi 6 do 15
posto mozga. Pitanje je da li svijest obuhvaća samo to ?
Psihologija je dala tu odgovor u obliku svijesnog
obuhvaćanja tih 6 do 15 posto a nesvjesnog obuhvaćanja
ostalog. U biti, ajmo radije reći - podsvjesnog obuhvaćanja
ostalog.
Podsvijest je, dakle, to sto obuhvaća " ono ostalo ". Što
ostalo ? Šta je to " ono ostalo " ? Neki kazu, poput
spisatelja Davida Ickea da se u podsvijesnom nalaze viši,
božanski impulsi, poput ljubavi, viših osjecaja,
kreativnosti, sa uzvišenim stanjem uma i stanjem duha.
Mozak se sastoji od lijeve i desne moždane hemisfere.
Lijeva je logična, pragmatična, racionalna i sačinjava dio
svijesnog dok je desna podsvijesna ( nesvijesna ) i
obuhvaća sve što je navedeno u prethodnoj rečenici. I
lijeva i desna imaju osjećaje, samo što su prvi osjećaji u
službi racionalnog. Drugi nisu.
Uzmimo jedan jednostavan primjer. Možemo li opisati
osjećaje ? Teško. Riječi su samo distorzirani ( izmjenjeni
) fragmenti, kako misli, tako i osjećaja. Postoje samo oni
koji su sposobniji riječima opisati osjećaje i one koji su
manje sposobni. Naravno, postoje i oni koji su potpuno
nesposobni za tako nešto, ali, u globalu, više manje svi su
to u nekoj fazi života, manje ili vise uspješno, pokušali.
Osjećaj nije opipljiv i razlikuje se od osobe do osobe.
Štoviše, razlikuje se od prethodnog osjećaja iako na prvi
pogled ( da se tako izrazim ) izgleda da su isti. Ako netko
kaže - " ja tu osobu volim zato sto dobro kuha ",
predstavlja jednosmjerni osjećaj koji sa drugom osobom ne
mora imati nikakve veze. No ako netko kaže - " ja tu osobu
volim zato što ona voli mene ", tu već dolazimo do procesa
uzajamnosti kao i malo težeg objašnjenja od puke ljubavi
prema osobi koja se trudi oko našeg nutricionizma.
Osjećaje je teško opisat i jedino sto druga osoba moze
primit su preslike osjećaja prve osobe, naravno, ako prva
osoba priča o trećoj osobi. Ukoliko druga osoba osjećaje
poklanja drugoj osobi, na koji način druga osoba raspoznaje
riječi od osjećaja ? Ako drugoj osobi kažem - " ti mi mnogo
značiš " a osjećaj mi se dijametralno razlikuje od
izjavljenog, druga osoba to može vrlo lako prepoznati. Kako
? Opet na nematerijalan način. Potrebna je samo dobra
opservacija i određena doza vlastite objektivnosti. Osjećaj
da li nam netko želi dobro ili ne, ne može se objasnit
racionalno, tako da dio svijesti koju nazivamo podsvijest u
tom trenu postaje dominantna. Da li je intuicija dio
podsvijesti ? Rekao bih da je, pošto do sada ništa ne
upućuje da se intuicija moze racionalno pojasniti i
objasniti.
Bitno je napomenuti da se i svijest i podsvijest razlikuju
od osobe do osobe. Fizikalne značajke se razlikuju u
mnogočemu, svijesne se razlikuju drastično ( pošto nitko ne
razmišlja racionalno na isti nacin ). U tom slučaju moglo
bi se reći da se podsvijesne značajke razlikuju enormno.
Svi volimo različite stvari, težimo različitim stvarima i
stvaramo različite stvari bez obzira na okolinu. Okolina
utječe na nas samo u onoj mjeri koliko se naš svijesni dio
" složi " sa njom. Ako su fizicke značajke " ukrašene "
različitom odjećom, obućom, ukrasnim detaljima, svijesne "
ukrasene " intelektom, statusom, staležom...podsvijesne su
" ukrašene " sa onim što nije uvjetovano ničim već nama
samima. Ako ćemo vjerovati ezoterijskom principu o
čovjekovoj suštini i čovjekovoj ličnosti, tj. o ličnosti
koja se mijenja u odnosu na okolinu i u skladu sa
promjenama dok suština od rođenja do smrti ostaje ista,
onda možemo slobodno ustvrditi da je čovjek tijelo /
materija ispunjena ličnošću ( svijest ) i suštinom (
podsvijest ).
Postoji jedna lijepa anegdota o istočnom i zapadnom čovjeku
te o razlici u osnovnim pogledima na neka načela ljudskog
djelovanja. Kad zapadni čovjek pere automobil, on razmišlja
što će radit nakon što opere automobil, koliko vremena će
još prati automobil. Kad se uhvati slijedećeg posla, već će
u mislima biti u " budućnosti " i " raditi " nešto drugo.
Dakle, zaključak je da zapadni čovjek sve šta radi, radi
automatski i neusklađeno na relaciji misao - materija.
Istočnjak će raditi isto po pitanju materije, samo što će
misao biti fokusirana na SADA. Ne na minut, dva, tri ili
sat, dva, tri unaprijed nego na upravo onaj tren kad svojom
materijom ( tijelom ) utječe na drugu materiju ( spužva,
automobil ). U tom trenutku, istočnjak će zamijetiti kap
vode koja pada sa spužve, presijavanje sunca na limu
automobila, svoje ruke dok rade radnju. Ukratko, uhvatio je
tren i po mom osobnom mišljenju napravio je puno
kvalitetniji posao. Možda nije radio toliko brzo kao
zapadnjak ali je, vjerujem, bio ispunjeniji samim činom od
zapadnjaka. Činjenica je da su i jedan i drugi automobil
oprani. Razlika je u načelu.
Još jedan jednostavan primjer. Svi znamo da je bilo kakvo
djelovanje čovjeka, djelovanje mase u određenom vremenu.
Čovjek ako sjeda u auto i po autoputu juri 240 kilometara
na sat stići će na odredište mnogo prije čovjeka koji je
vozio 50. Nebitno da li zakoni dozvoljavaju i jednu i drugu
brzinu po autoputu. :) Bitno je da će prvi stići brže ali
da ga netko pita šta je putem vidio, ovaj bi vjerojatno
rekao ništa. Drugi bi vjerojatno znao opisat više stvari.
Sam proces opservacije je itekako bitan za ono što čovjeka
razlikuje od mašine. Automatsko rađenje neke radnje i misao
kako da obavi slijedeću radnju, značajka je koja krasi
kompjutore i strojeve. Čovjek je daleko više od toga.
Zato je bitno svijest i podsvijest dovest u balans ili
ravnotežu. Balansiranje svijesti i podsvijesti prema mnogim
znanstvenim i pseudoznanstvenim autorima, dovodi do
stvaranja nove svijesti - supersvijesti. Pri tome bilo
kakvi oblici transhumanizma i ekstropije padaju u vodu
jednostavnim zaključkom - čovjek nije mašina. Supersvijest
je nova vrsta svijesti sa potpuno novom vrstom misaonih
procesa. Prije toga, od empirijskog je značaja objasniti
povezanost samog čovjeka i frekvencija.
Ljudsko tijelo djeluje na određenoj frekvenciji. Sve ima
svoju frekvenciju. Vid, sluh, njuh, opip, okus, podražaji i
boli. Frekvencije koje može vidjeti naše oko nisu iste
frekvencije koje može čuti naše uho. Postoje ulazne
frekvencije, frekvencije koje se apsorbiraju u pojedinom
centru i frekvencije koje se dalje emitiraju drugim
centrima ili na neki drugi izvor. Samim time, svijest ima
svoju frekvenciju. Podsvijest ima svoju. Supersvijest
obuhvaća i frekvenciju svijesti ali i frekvenciju
podsvijesti, absorbira ih u sebi i opet ih emitira dalje.
Na žalost, današnja nauka i psihologija još uvijek
zastajkuju na pukom proučavanju svijesti, logičkog i
racionalnog dok im podsvijest predstavlja neku vrstu kante
za otpadke od svijesti.
Ljudi su strašno čudna bića. Još od vremena kad su ovladali
vatrom misle da se može ukrotiti bilo šta prirodno. Ako je
ovo imalo smiješno, mogu komotno, onako ležerno reći
slijedeće - ljudi MISLE da vladaju energijom. Ljudi su
ovladali umijećem paljenja i gašenja vatre...kad ? Prije
kojih par stotinjak tisuća godina, zar ne ?! Pošto nitko od
svjedoka tog događaja vise nije medju živima, morat ću
vjerovat povjesničarima. Stotinjak tisuća godina vamo -
tamo...da li je bilo prije 100, 200 ili 300 tisuća. No
ostaje jedan alarmantan podatak koji obilazi stranice crnih
kronika iz novina u novine, obilazeći cijelu planetu u par
dana - vatra odnosi živote.
Dovraga i bestraga, pa ja sam mislio da su ljudi ovladali
vatrom ?!?!?! Ili nisu ??? Ljudi su ovladali strujom.
Jednostavnim pritiskom prsta na sklopku. Opet...i struja
odnosi živote. I voda odnosi živote. I vjetrovi odnose
živote. Moje pitanje je - da li su ljudi uistinu ovladali
energijom u različitim oblicima ili samo misle da je tako
?! Razmislimo o tome. Na nas i okolinu djeluju kinetička i
potencijalna energija kojima također mislimo da vladamo.
Čovjekova greška je što cijelo vrijeme misli da vlada nečim
- i energijom, i prirodom. I sobom.
Da li smo otkrili sve vidove energije ? Da jesmo, mislim da
bi ih razboritije i inteligentnije koristili. Solarna
energija pokazala se itekako dobra u praksi, no mi svejedno
koristimo fosilna goriva koja zagađuju okoliš i uništavaju
atmosferu. Od solarne energije nitko nema koristi, a ovo je
svijet koji se vrti oko para. Kolektivno dobro i nauka u
sluzbi čovječanstva su globalni mitovi za ljude niske
inteligencije. Ako se mene pita, čovjek nije još do kraja
zakoračio iz pećine, a oni koji jesu, prošli su poput
glavnog lika u priči " Platon I Pećina ". Dakle, vraćanje u
pećinu je gubitak vremena, čak i onog linearnog oko nas.
Zato, ako otkrijete bilo kakav novi izvor energije, za Boga
miloga, čuvajte ga za sebe ili ga podijelite sa bližnjima.
Od sada ću izraz svijest koristit samo kao jedinicu za
čovjekovu opservaciju stvari oko njega otvorenim očima. Evo
ovako : " Svijest je od sada, dok ne kažem suprotno, samo
jedinica za čovjekovu opservaciju stvari oko njega -
otvorenim očima ". Evo tako. Povijest je jedna vrlo
interesantna stvar. Neki kažu da je pišu pobjednici. Pa kad
pobjednici odu a vlast preuzmu gubitnici, tj. bivši
gubitnici ili netko drugi, opet ti mjenjaju povijest, pa
opet neki treći i tako unedogled. Interesantno je slijedeće
- ne znamo točno sto se sve na ovim prostorima događalo u
proteklih dvadesetak godina, ali eto znamo što se
odigravalo prije par stotina, tisuća, desetaka ili stotina
tisuća godina.
Imamo arheološko nalazište u kojem se pronađu koplja,
štitovi, mačevi i slične stvari. Pa se kaže kako se
ratovalo i proturi u čitanke. Pa se nađu posude, ukrasi i
slično pa se kaže kako se jelo i ukrašavalo sebe i svoj
interijer / eksterijer. Pa se pronađu nalazišta sa obućom
od jednog metra, toljagama od nekoliko metara, mačevima,
štitovima, zdjelicama i ukrasima starim preko 100 tisuća
godina, kostima prosviranim vatrenim oružjem starim 40
tisuća i lubanjama rezanim savrsenim laserskim rezovima
starim 250 tisuća godina, i procjeni se da nije pametno
davat van jer je nemoguće da su prije živjeli divovi ili
neka ili neke naprednije intraterestrijalne ili
ekstraterestrijalne rase. Pa ko će normalan u to danas
vjerovat ?!? U egipatskom hramu nalazi se slikovno pismo
čiji jedan redak možemo vidjeti u uvodu u povijesne
emisije, u obrazovnom programu, u čitankama i
enciklopedijama...
Interesantno je da se dva slikovna redka ispod nalazi lik
koji teško da liči na Egipčanina iz tog doba, ali čudnovato
liči na one male sive / zelene kakve su mozda našli u
Roswellu prije 60 godina i čije nas velike insektoidne oči
gledaju sa majica, bedževa, torbi, bilježnica, knjiga,
stripova, serija, reklama, i filmova. To se ne uklapa u
povijest kakvu znamo a i tko će normalan u to vjerovati ?
Pazite, ovo nisu rekla - kazala priče nego kontroverze o
kojima se danas može pronaći puno vizualnih, audio i
opipljivih činjenica. Ipak, " gos`n doktori " ( kako narod
u nas zna reči za svakog tko ima vise od 16 razreda škole i
koristi se terminologijom iz nekih čudnih i zastrašujuće
debelih knjiga ), rekli su da su to gluposti i priče za
malu djecu.
Interesantno je koristit termin glupost u kontekstu
povijesti, u svijetu gdje se ljudi ne mogu složiti da li je
svijet nastao evolucijom ili ga je stvorio Bog. Ili je u
pitanju bilo nesto treće. Samim tim, riječ dokaz je
strahovito gruba riječ, i van pravnog konteksta ( kod nas
ni to ! ) nema nikakvu težinu. Dokazi su u naučnom svijetu,
poput šturog Millerovog eksperimenta iz 1954. godine kojim
je " objasnio " Primordijalnu Juhu i stvorio model nastanka
života na Zemlji, i masa sličnih " dokazanih " teorija,
zapravo nisu ništa drugo do pukih - teorija.
Opceprihvaćenih ? Da. Dokazanih ? Ne. Nema konkretnih
dokaza tko je gradio piramide, odakle u pustinji erozija na
Sfinzi procjenjena na minimalno 12 000 godina, nastala
usljed, pazite sad - kišnih oborina koje su Sfingu
obasipavale tisućama godina. U Egiptu da, ali pustinjskom i
opće poznatom Egiptu kakav je opisan u čitankama - ne.
Plato u Gizi nalazi se ispod gotovo cijele pustinje i
predstavlja ravnu površinu debelu nekoliko desetaka metara.
Uglavnom, po mom mišljenju... i piramide svugdje po svijetu
i Sfinga i kipovi na Uskršnjim Otocima i Machu Pitchu i
Stonehendge i Jerichon i još masa drevnih građevina nije
gradjena u vrijeme kako piše u čitankama i na način kako
piše u čitankama.
Masa i masa artefakata diljem svijeta upućuje na jednu
čisto drugačiju povijest od konvencionalne koja se nije
mijenjala ni za slovo od 30-ih godina prošlog stoljeca. Ovo
je doba interneta gdje su svi podaci manje vise dostupni u
doba naručivanja bilo koje teško nabavljive i necenzurirane
knjige iz inozemstva, pošto na televiziji, u novinama ili u
dostupnim knjigama na ovim prostorima nećete saznati gotovo
nista ili ćete saznati strahovito malo. Sustav vjerovanja i
predrasude su jedno. Proučavanje i potencijalni argumenti
su nesto čisto drugo.
Jos uvijek je svijest mjerna jedinica za opservaciju
otvorenim očima :) Možemo li opservacijskim procesom kroz
vlastitu unutarnju dijelektiku doći do konkretnih
zaključaka, u vezi, na primjer, vjere i religije ? Bilo bi
interesantno pokušati. Religija i vjera, za početak, nisu
isto. Vjera je stvar pojedinca. Religija je dogmatsko
prezentiranje segmenata vjerovanja putem simbolike ili
inicijacije. Simboličke vjerske knjige trebaju se tumačiti
na način simboličkog i literarnog proučavanja dok su
inicijacijske knjige bazirane na konkretnim činjenicama. I
jedno i drugo ima similarnu kalakteristiku, a to je sustav
vjerovanja. Svaka religija je sustav vjerovanja čija snaga
i proširenost ovise o broju onih koji vjeruju u određen
religijski sustav.
Dogma je ono sto jednu religiju u očima svojih sljedbenika
želi prikazati jačom ili iskrenijom religijom od drugih
religija. U današnje vrijeme okruženi smo dominantnim i
manje dominantnim religijama sa mnoštvom interpretacija
jedne iste stvari - čovjekov položaj u odnosu na Boga.
Svaka religija tumači drugačije čovjekov položaj a
drugačije Boga. Opet, jedna im je stvar zajednička, barem
većini, a to je da se gotovo svih Bogova treba bojati ili
strepiti pred njima. Ukoliko pojedinac to smatra
grotesknim, bizarnim i pomalo bolesnim, pojedinac se
proglašava heretikom ili barem ateistom. Prije se za to
spaljivalo i kažnjavalo. Danas se u pojedinca upire prstom.
Ako nista drugo, barem smo se makli sa mrtve točke.
Religije su obično nastajale kombiniranjem starijih
religija. Krsčanstvo je, recimo, nastalo spajanjem
judaizma, gnosticizma, feničke religije i ( kasnije )
učenja Isusa Krista. Kao i ostale religije, odbacilo je
neke " sitnice " poput gnostičkog učenja da Bog nije bilo
jedan, vec da ih je bilo više. U Gnostici je Jehova, to
jest JHWH proglasavan demonom ili Zlim Demijurgom. Zato se
gnostika danas proglašava herezom a Katari u Srednjem
vijeku bili pogubljivani. Takodjer, ovo ima veze sa još
jednom " herezom " - hermeticizmom, doktrinom starom ( kako
neki smatraju ) nekoliko tisuća godina ( stari Egipat ), u
kojoj se spominje zli demom Y ( YHWH ? ) koji je obmanuo
Mojsija ( kojeg neki zapisi danas proglašavaju visokim
svećenikom egipatskog Kulta Zmije, sa time da Mojsije nije
bilo ime, vec religijski status - Moses ). Znači, ili je
Biblija u pravu...ili Jehova nije bio pravi Bog. Ja samo
impliciram. Ne prejudiciram ništa i držim se golih
činjenica a na vama je da zaključite svak za sebe.
Između Starog i Novog Zavjeta postoje mnoge razlike. U
najblažu ruku, Novi Zavjet je malo " mirniji " od Starog.
Jeste li znali da je najčešće korištena riječ u Starom
Zavjetu nakon riječi Bog - riječ Krv ? U Starom Zavjetu
opisano je mnogo krvavih rituala, feničkih običaja
zazidavanja i ubijanja novorođenčadi u " slavu " Boga itd.
Tijelo Kristovo i Krv Kristova nisu ništa drugo nego
sinonimi za kanibalizam, dok je oltar još uvijek ( makar
samo simbolično ) sinonim za žrtvovanje. Interesantno je da
većina velikih religijsko opredjeljenih ljudi danas živi
potpuno suprotno načelima Biblije. Iskreno, ne vidim koliko
je to u skladu sa duhovnošću i koliko moraju biti jaki
argumenti da sve gore navedeno stave u isti pretinac sa
istom ?!
Ostale religije rade na sličnom principu, no opet,
anomalije među njima smatraju se krucijalnim artefaktima
zbog kojih se vode ratovi još i danas. Znači, da bi
shvatili duhovno, moramo shvatiti šta su to bol i patnja.
Ako nas već kojim slučajem i zaobiđu u životu, moramo dobro
promisliti kako da si ih sami natovarimo na vrat ili ih
barem privučemo na sebe. Osobno, smatram da je duhovnost
starija od bilo koje danas poznate religije i da je više
vezana uz individualan rast čovjeka nego uz dogme i
doktrine koje se nameču kao duhovnost.
Svijest je sukobljena sa mnogo čime, pa bi tako mogli reči
da je od prvih dana čovječanstva suočena sa ljudskom
glupošću. O ovome bi se dalo pisati godinama i
pretpostavljam da se tema još ne bi iscrpila. Od samoga
osvita čovječanstva glupost prati ljudski rod kao sjena.
Povijest nas ne uči životu, kako se kaže, već ljudskoj
gluposti i začaranom krugu ljudskih grešaka iz kojeg se
čovječanstvo nikako ne može iskobeljat. Religija nas uči
poniznosti i strahu od svega i svačega. Magijski okultizam
nas uči da je čovjek Bog glavom i bradom i da je sputan
jedino zakonima koje sam smatra bitnim ili nebitnim. New
Age nas uči da zatvorenim očima prolazimo kroz život,
meditiramo po cijele dane, izigravamo gurue, širimo ljubav
šakom i kapom i još da gledamo da pritom nešto i zaradimo.
Sport nas uci da ako ga vec ne treniramo, onda barem da
ispijamo hektolitre piva i uživamo u pasivnosti. Razni
mladenački " buntovni " pokreti uče nas da droga širi
svijest više nego alkohol. Alo ljudi, doktor Hoffman radio
je za CIA-u, a Leary i McKenna bili plaćeni od američke
vlade da stvore hippy pokret.
Umjetnost nas uči da ne uživamo u njoj nego da ju
seciramo, dijelimo na pravce i podpravce, stvaramo od sebe
ljubitelje jedne a mrzitelje druge vrste umjetnosti.
Djelimo se na klase, kaste, elite, gledamo drugima u
dvorišta a sakrivamo smeće u svome. Svi smo tako prokleto
fini izvan cetiri zida a licemjerje i lažni moral samo su
nepoznate riječi u rječniku. Da bar. U stvari, sve oko nas
nas uči da se priklonimo nečemu. Ako se ne priklonimo
ničemu, opet, drustveno bi mogli pristupiti u tor anarhizma
ili antiglobalizma, religijski u tor ateizma ili
hereticizma, sociološki u tor nihilizma ili mizantropije.
Kakvi god da bili, za nas vec postoji specijaliziran tor.
Mozemo biti također i veliki ljubitelji takozvanih "
teorija zavjere " i tražit sve ono sto nitko prije nas nije
tražio. Znači, ljudska rasa voli stereotipe. U južnim
djelovima SAD-a još i danas većina mrzi crnce. Paradoks je
što je mržnja stereotipne prirode. Boja kože nije. Ako ne
želimo biti dio niti jedne religije, ajmo naći za sebe
adekvatnu sektu. Ako niti to, ajmo naći nekog duhovnog
vođu, nekog gurua koji će nam " otvoriti oči ", " ponuditi
istinu " i " odvest nas na pravi put ".
Kad ljudi shvate da je put svakog pojedinca unikatan put i
da pojedinac čim počne tražit put po kojem netko drugi već
hoda, gubi svoju svrhu, možda homo sapiens postane nešto
više. Nema argumenta, zapamtite, NEMA argumenta za
skretanje sa svog puta i prihvaćanja kolektivnog načina
razmišljanja. Traženje bilo kakve koristi osim vlastite
duhovne satisfakcije već je u startu osuđeno na propast.
Samim time ljudi postaju hodajući zombiji. Kada čovjek
izgubi Duh ( Spirit ), život mu je izgubio smisao.
Bilo kakvo prihvaćanje nekakvog defaulta ( prečca ) je
samo priznavanje vlastitog poraza, zato nije ni čudo što je
današnji svijet - svijet primitivizma, koji se nije
promijenio od vremena spilje, i svijet ljudi bez Duha. Zato
se nemojte začuditi kada jednom otvorite oči i u nevjerici
počnete pored sebe promatrati majmunolike spodobe sa
toljagama i humanoidne kontejnere tupih, praznih i
ispijenih pogleda. Da svatko pogleda samo malo dalje od
nosa, umjesto da pronalazi isprazne isprike i kvazi
argumente, vidio bi da ovo o čemu pišem i nije toliko
daleko od istine.
Mediji od ljudi čine samo ispraznu materiju koja se ne
razlikuje od materije onoga sto drže u ruci i iz čega piju.
Nekad su ljudi ( iako nepotrebno ) ginuli za političke
ideale i posvečivali svoje živote ( iako nepotrebno )
ciljevima postizanja promjena ( bar su oni tako smatrali ).
Danas mladež strepi šta će im se događati sa idolima koji
dva tjedna drže mikrofon u ruci ( glazbeni idoli i
natjecanja ), provode tri mjeseca u Orwellovskoj
dekadenciji ( big brotheri ), ili u teenagerskim serijama
izlažu svoje mlade živote opasnosti, gubeći se po
odjeljcima robnih kuća i izbjegavajući opasnosti koje
vrebaju u ulicama punim modnih dućana.
Dakle, glupost i dekadencija očito imaju mnogo toga
zajedničkog, a ljudi vole i jedno i drugo. Uskoro ćemo se
dijeliti u alfe, bete, game i delte i čika Huxley neće
morat čekat jos 6 stoljeća da dekadencija poprimi punu
formu i sve nas asimilira. Ako to prije nje ne učini Borg.
Dakako, ovdje ne mislim samo na mašinsko / ljudsku
formaciju koja želi uništiti ljudski rod, u tv serijalu i
filmovima Star Trek, već i na mašinsko / ljudsku formaciju
u svakom nesvjesnom čovjeku, koja prijeti da uništi sve ono
ljudsko u njemu. Čovjek je odabrao ovaj život da uči i da
se razvija. Po mogućnosti da nauči što više na svom
duhovnom putu, da daje maksimum sebe drugima i ne traži
minimum drugih za sebe. To je ona umjetnost, onaj plamen
unutar svakog pojedinca. Umjetnost i plamen koje svojataju
sve religije, pritom zamijenjujući čovjekov uzvišen položaj
u Kosmosu za čovjekov ponizan, puzajući, licemjeran i
gotovo bezdušan aspekt izdaje, kako drugih, tako na kraju i
samog sebe.
Sve se vrača, poput jednog ogromnog i nevidljivog njihala,
samo što je ljudsko stado previše slijepo u traženju
posljedica nego razboritom sagledavanju uzroka. Tako da
nimalo ne čude ljudski odnosi koji se do dana današnjeg
nisu promijenili ni za dlaku i jedino što ljude sputava da
jedni drugima ne ulaze u kuće, ubijaju jedni druge i još
više lažu jedni drugima u lice, su sami zakoni koje su
izmislili sami ljudi. Ne zaboravimo da homo sapiens mora
biti dio nekog represivnog sustava sa nizom strogih zakona
jer bez njih on ne bi znao što smije a što ne smije. Znači,
čovjeku drugi moraju pisat zakone jer on nije svijestan
osnovnih moralnih i humanih načela.
Čovjek na taj način može slobodno među četiri zida radit
šta hoće, sve dok nije podložan djelovanju ljudskih zakona
na njega. To je stvarno žalosno. Neki će tvrdit - " pa
društvo je takvo, od samoga početka...probudi se iz iluzije
! ". Moj odgovor bio bi - " to nije argument nego golo
prihvaćanje žalosnog i dekadentnog stanja u koje se ljudski
rod uvalio, i po kojem se ne razlikujemo od nojeva koji
imaju glavu u pijesku ili neke pasivne životinjske
zajednice...poput kokoši kojima je bitno samo da kljucaju,
hodaju unaokolo i tu i tako snesu jaje. Ili stada ovaca ili
nekog goveda, koje šutke u toru prihvaća sve što mu se
nametne ". Znam da u ovom ima više literarne simbolike,
nego konkretnih činjenica, ali...ljudi su već naučeni
slušati o sebi kao o stadu i kao o nečijim slugama, tako da
ne vidim zašto bi to trebalo ikoga zbunjivati ili
vrijeđati. Ne zaboravimo, najviše boli ono čega se bojimo
ili što želimo maknut od sebe a nikako to da učinimo.
Kakve to sve ima veze sa Borg formacijom ? Itekakve. Ljudi
su vec asimilirani od samih sebe jer su slijedili druge.
Velike ideje čiji su predvodnici bili veliki slijepci samo
su se razvile u smjeru koji je bio jedini i logičan za
slijepce koji prate glavnog slijepca, koji opet prati nekog
većeg slijepca. Na internetu sam vidio jednu divnu izjavu o
položaju modernog čovjeka u društvenoj hijerarhiji. Čovjek
je opisan kao biciklist koji pognuto gazi one ispod sebe.
Da neko pita čovjeka zasto je pognut pred nekim - ne bi
znao. Da ga netko pita zašto gazi one ispod sebe - ni to ne
bi znao. Znači, čovjek nesvjesno radi stvari i povodi se za
većinom. kako religijski, tako i društveno, kulturno itd.
Kao majmun. Uz dužno poštovanje majmunima, kokošima, ovcama
i govedu, ipak uzrečice ostaju uzrečice. Jedna od njih je -
" majmun radi ono što majmun vidi ".
Interesantna je također jedna uzrečica, na mnogim mjestima
slikovito objašnjena i ilustrirana - " niti vidim, niti
čujem, niti govorim ". Interesantno je da svi vide, svi
čuju i svi govore. Pitanje je samo - što to ?
Čovjek se i nesvjesno povodi za masom, svojski se trudeći
da njegov vlastiti sustav vjerovanja i vlastita percepcija
budu toliko u skladu sa sustavom vjerovanja i vlastitom
percepcijom drugih, da me iskreno čudi što još postoje čak
i neke jezične razlike u potpuno istovjetnom pristupu
različitim, ili istim stvarima. Bilo da se radilo o
sociološkom, religijskom ili duhovnom aspektu. O Bogu se
kroz tisucljeća vode mnoge kontroverze. U starim religijama
bili su Bogovi. Zatim se uvelo monoteizam i jednog Boga.
Zatim su to napravile i sve ostale kasnije religije. Danas
se smatra da u više Bogova ili Božanstava vjeruju jedino
tamo nekakvi " sotonisti ", " pagani " i ljudi upitne
inteligencije. Ok, ajmo ovako...karakteristike više Bogova
nekad, pridodane su kasnije samo jednom Bogu.
Ajmo poći od aspekta da su prije Bogovi bili svakojaki -
dobri, loši, pa malo dobri pa malo loši, pa malo
osvetoljubivi, pa malo nagli kao djeca, pa ratovali između
sebe, pa ratovali sa čovjekom, pa svojatali čovjeka za
svoje više ciljeve. Uglavnom, ako su te sve karakteristike
prešle na samo jednog Boga ( u svakoj religiji više manje
), meni je osobno onda žao tog Boga, jer mu je pridodano
više ljudskih karakteristika nego bilo čega drugog. A
pazite sad, Bog je Svemoguć. Znači, Bog se može ponašat
poput najgoreg primitivca, naređivat Mojsiju da napravi
pokolj u dva sela " bezbožnika ", osuđivat one koji nisu na
" njegovu sliku " i još tražit od onih koji " jesu na
njegovu sliku " da kleče pred njim i na koljenima pognute
glave uđu u njegovo kraljevstvo. Meni je, moram priznat,
iskreno žao takvog Boga. Ako je Bog stvarno takav, onda
bolje nismo ni zaslužili !!!
Problem je u tome što se u religijskim zapisima ne radi o
Bogu, vec o skučenoj i uskogrudnoj ljudskoj interpretaciji
Boga, prezentiranoj putem srednjovjekovnih kleričko /
dogmatskim spisa čija se interpretacija nije mijenjala do
dana današnjeg. Koliko ja znam, Srednji vijek je daleko iza
nas. Ili možda nije ?!?
Onaj tko tvrdi da može pojmit Boga, za moj pojam je budala.
Onaj tko tvrdi da mu je Bog " naredio " da napravi neki
ratni pohod Njemu u slavu, za mene je psihopat i
umobolesnik. Ljudi sva ova stoljeća i tisucljeća nisu ništa
radili u slavu Boga ili u ime Boga ili Bogova. Radili su to
u ime svoje slabosti i onog sto bi se moglo nazvat zlom u
njima. Osnovni ljudski problem je što ljudi danas Pape
slave kao same Bogove, što dovoljno govori o tome koliko
smo se maknuli od Srednjeg vijeka. Štoviše, imamo i Novu
Inkviziciju, samo što se malo drugačije zove. Ljudi i dalje
puše sve i svašta ko u Srednjem vijeku. Ako je tako, nek im
je sa srećom. Mene, molit ću lijepo, izdvojite iz toga.
Interpretacija Boga trebala bi biti uvjetovana slobodnom
voljom i zaokružena percepcijom svakog pojedinca. U tome se
razlikuju vjera i religija. U percepciji. Vjera je
bezograničena percepcija individualnog. Religija je
ograničena percepcija kolektivnog. Sve što je kolektivno
predstavlja fenomen stada omeđenog granicama tora. Da li
ljudima trebaju torovi ? Da im ne trebaju...ne bi ih imali.
Ljudi će vjerovati u svašta što im se na adekvatan način
prezentira. Neki će to radit svijesno. Neki potpuno
nesvijesno. Ova druga skupina ljudi mnogo više zabrinjava,
jer istima se može, unutar njihove naivnosti, prodati i
servirati sve i sva. Od igle do slona. Najnepotrebnija
stvar, nakon neke glamurozne reklame učinit će se toliko
potrebnom. Najnepotrebniji lijek učinit ce se toliko
potrebnim i posebnim. Da se netko uvjeri koliko je ljudska
ovisnost o lijekovima danas sveprisutna, dovoljno je da uđe
u prvu ljekarnu i uvjeri se na svoje oči i uši kako ljudi
kupuju sve što se reklamira. " Ali ja, gospođo, jesam
bolestan, ali vidite, kao da nisam. Jer, znate, ja uzimam
koldreks ". Koliko ja znam, čovjek kada ima temperaturu,
najbolje je da preleži u toplom krevetu, odmara se, pije
puno C i ostalih vitamina. Temperatura je, također, koliko
znam, odgovor tijela na nešto toksično za njega, što je
došlo izvana i predstavlja prirodan tjelesni proces obnove
i regeneriranja organizma.
No, uzevši nešto što umiri taj proces u rekordnom vremenu,
da čovjek ne bi trebao kod kuće ležati, po mom mišljenju,
jednako je mazohizmu, jer se tijelo forsira prije nego što
završi proces regeneracije. Pretpostavljam da to ide u
korist modernom robovlasničkom društvu gdje radnik dobije
otkaz ako nije " na smrt bolestan ", no u korist pojedinca,
definitivno - ne ide. Ljudi kod većine lijekova niti ne
pročitaju kontraindikacije, niti razmišljaju o tome da je
svačiji organizam drugačiji.
Lijek za jednu osobu može biti otrov za drugu osobu. Ne
treba biti doktor House da se shvati ova analogija.
Također, lijek može biti koristan za jednu a štetan za
desetak drugih stvari. Tako ulazimo u začarani krug iz
kojeg je vrlo teško izaći, osobito ako nismo kroz život
naučili razlikovati prave bolesti i viroze od čiste
hipohondrije. Um je u stanju napravit čuda. Također, u
stanju je napravit čuda i potpuno nekorištenje uma.
Samim time, potpuno je svejedno na koji način razmišljamo i
kako doživljavamo svijet oko sebe. Disati i postojati očito
nije dovoljno. Potrebno se kolektivizirati, ukalupiti
svijest i tako kastrirani gradit svoje male iluzorne
svijetove unutar velikog iluzornog svijeta nemogućnosti i
potpune dominacije nad svim što je ljudsko. Mislite da
pretjerujem ? Od kad je čovjek prvi puta uzeo toljagu u
ruke ( ako ćemo vjerovat evoluciji ), iskoristio ju je da
postane vođa plemena. Kad je netko drugi htio iskazat
neslaganje sa samim vođom, uzeo je u ruke drugu toljagu i "
upečatljivim argumentom " pokazao vođi da nije u pravu.
Ako je vođa preživio napad toljagom i pri tome izgubio
borbu, on se povukao sa vodećeg položaja i nakon što se
povukao, počeo je tražiti istomišljenike koji se više slažu
sa njegovom idejom vođenja plemena, nego sa idejom
novajlije. Tu nastaje prva oporba. Pa, kad se ukazala
prilika, oporba odlazi u prvu šumu i razmišlja na koji
način da skine vlast na koju misli da polaze pravo. Nakon
cijelog dana provedenog u nekoj šumi ( prašumi ), vraćaju
se oboružani drvenim činjenicama...i uskoro započinje nova,
ajmo reći..." rasprava ". I tako u nedogled. Koliko se to
mijenjalo do dana današnjeg ? Gotovo nimalo. Naravno,
metode su sofisticiranije ali suština je ostala ista.
Doduše, danas postoji ono za sto ondašnji ljudi nisu znali
a zove se demagogija, ali da uz demagogiju ne postoje
suptilniji oblici prvobitnih toljaga, e u to me nitko ne
može uvjerit.
Zovite me altruistom, ali nedostatak bilo kakvog
senzibiliteta kod promatranja opetovanih pogrešaka koje se
provlače kroz povijest ljudskog roda, mogao bi samo biti
značajka koja krasi one kojima se život svodi na tri
osnovna elementarna načela ljudske materije - " u se, na se
i poda se ". Osobno smatram da su neki evoluirali od tog
stadija. Neki.
Gledamo li na politiku kao na globalni fenomen njihala ili
penduluma, vidimo da se sve samo klati naprijed - nazad.
Gledamo li politiku kao globalni fenomen klackalice koja se
diže i spušta, i pritom još vrti u krug, mislim da je sve
rečeno. Mene iskreno, demagogija ne interesira. Politika
bez demagogije nije politika, već konkretniji oblik
sociološkog djelovanja. Sredinu u tome svemu ne vidim. Ako
ju netko vidi, neka je pokuša objasniti bez demagogije.
Čovjek ne mora biti poklonik Žižeka da vidi stvari u
svjetlu u kakvom zapravo jesu. No, da li se radi o svjetlu
? Teško.
U svijetu oko nas, na žalost, mnoge su stvari otišle toliko
daleko, da se najnormalnije ljudske osobine smatraju
slabostima, a stečene vanjske karakteristike još od doba
prvih ljudi, smatraju nečim najnormalnijim. Netko ce reći
da su agresivnost, ugrožavanje drugih i strah prirodne
ljudske osobine. Taj koji to tvrdi ili nije normalan ili mu
je toliko opran mozak da razmišlja i djeluje poput loše
programiranog robota ili hodajućeg zombija iz Romerovih
filmova. Psihopatija je, kao, samo nesto što se može naći
kod ekstremnih slučajeva nad kojima se ljudi zgražavaju za
zločine ili teška maltretiranja koja su pojedinci bili u
stanju učiniti. U novinama izađe svako malo neki stupac o
ljudima koji su negdje napravili nešto strašno...ubili,
silovali, mučili. I to, s pravom, osuđujemo.
No, u dnevniku nas slike pobijene afganistanske ili iračke
djece ostavljaju prilično nezabrinutima. Ali, kada se nešto
dogodi u našem susjedstvu, onda se počinjemo zgražavat,
proklinjat drzavu i sustav, tražit zaštitu, mijenjat
zakone. Ajde molim vas...pa to je toliko puta viđen i čut
scenario da već bole oči i uši od opetovane ljudske
kronologije nebuloznih, bizarnih, i groteskno tragikomičnih
situacija za koje jedino potpuno skučeni ljudski um može
naći opravdanja i još ih prezentirat kao nešto potpuno
normalno i kao nešto šta je dio ljudske prirode. Ako netko
u bilo kakvoj situaciji ili pod bilo kakvim okolnostima ima
porive da ozlijedi drugu osobu, ili fizički ili verbalno
kroz dugi period, ta osoba nije ništa više doli
sofisticiranog psihopata koji djeluje u okruženju onih koji
opravdavaju njegova djela ili žmire pred njegovim djelima.
Osoba koja sustavno maltretira godinama drugu osobu a traži
cijelo vrijeme opravdanja za svoje postupke, nije ništa
više od manipulatora i osobe sa teškim problemom psihe i
nedostatka empatije. Osoba koja nema empatiju i opravdava
se ustaljenim Descartesovskim i Darwinističkim animalnim
doktrinama, kao " zakon jačega " ili " najjači opstaju ",
i nije za drugo nego da ju se smijesti u adekvatan prostor
sa sličnima, pa ko opstane, opstane. Ljudski um je u stanju
pronaći najnebuloznija opravdanja za kolektivni
somnambulizam, tj. spavanje sa otvorenim očima i životnu
iluziju za koju misle da je stvarnost.
Možemo li reći da se neki ljudi ponašaju kao da su bez duše
? Ljudi svih društvenih slojeva, naobrazbi, boje kože,
religijske pripadnosti. Možemo. Itekako možemo. Da ne
postoje oko nas ljudi koji kao da su bez duše, ili ajmo
reći, kao da im nedostaje empatije, svijet bi bio puno
ljepše mjesto. Možda ne bi postojale nove vrste cvijeća i
možda ne bi kao Eloi iz Wellsovog romana " Vremenski Stroj
", trčali po livadi držeći se za ruke i pjevajući ( ne
treba ni pretjerivat ) ali bolji svijet od ovoga nije ni
teško zamisliti. Sve dok jedan čovjek ima moć nad drugim
čovjekom i zloupotrebljava tu moć, nitko me ne može
natjerat da vjerujem da ne živimo u doba degeneričnosti i
najelementarnije ljudske psihopatije.
Čovjek zbog svega toga ponekad poželi biti vanzemaljac.
Imati razvijenu svijest da može razlučivati što je dobro a
što je loše, što ima neke određene duhovne vrijednosti za
njega a sto nema. Materijalizam nije jedina sfera ljudskog
postojanja kao što ni materija nije trajan oblik istoga.
Ukoliko vanzemaljske rase postoje ( a vjerujem da postoje
), ne bi li se trebali zapitat da li je naša kolektivna
svijest u stanju prihvatiti nešto nepoznato i
teskoobjašnjivo ?! Stvarno, problemi koji nas okružuju
toliko su bitni za našu svijest da je postalo upravo
nevjerojatno koliko se ljudi zamaraju banalnim stvarima,
izmišljaju vlastite probleme, kreiraju svoj odnos i
interakciju sa drugima na temelju problema i iskustava
stečenih u životu iz kojega nisu izvukli ni jednu pozitivnu
pouku. Samo negativne. Znam da se i negativne mogu gledati
na pozitivan nacin, ali tu treba povući debelu vertikalu
izmedju pozitivnih iskustava koja rezultiraju pozitivnim
lekcijama, i negativnim iskustvima koja rezultiraju
pozitivnim lekcijama, pošto se u slučaju drugih zanemaruje
pozitivna lekcija, nego se sav fokus i svo sjećanje drže
upravo negativnog iskustva. Negativna iskustva i negativna
sjećanja stvaraju, ukoliko nismo svijesni pozitivnih
lekcija, bol, neugodnost i strah. I jedno i drugo i treće
su niske frekvencije koje utječu na svijest i slobodan
razvoj svjesnosti.
2. REFLEKSIJA SVIJESTI NA MISTERIJE I SVE STO JE NEPOZNATO
Sve misterije našega planeta, ili bolje reći naše planete
Gaie, tj. Zemlje, mogu biti vrlo lijepe za proučavanje, za
one koji pronađu interesa za to, ili lijepe za analiziranje
i uspoređivanje, za one koji nađu više afiniteta za to.
Misterije ljudskog roda i misterije koje su se odigravale
paralelno sa ljudskom evolucijom ( ma kakva ona da bila ),
nisu ništa novo za one koji su barem malo, u određenom
periodu zivota, zavirili u neke knjige kojih na našem
području i nije bilo baš mnogo, ali dovoljno da čovjek
stekne kakvu takvu sliku o mitovima, legendama, pučkim
predajama, fenomenima i općenito stvarima koje bi se ( još
i dan danas ) mogle smatrati natprirodnim i neobjašnjivim.
Kao što sam malo natuknuo u prvom djelu, nema konkretnih
dokaza koji osporavaju da se oko nas i u našoj bližoj i
daljnjoj povijesti, kao i u sadašnjosti, nisu odigravale i
ne odigravaju se pojave izvan svakog racionalnog
objašnjenja i konvencionalnog naučnog pristupa. Mogu se
jedino pokušati osporiti činjenicama i teorijama. To bi
značilo da se teorije pokušavaju osporit drugim teorijama,
dok neke teorije teže odredjenim kompromisima pa pokušavaju
spojiti ugodno sa korisnim i davati uvid u sve vrste
teorija, pokušavaju nekako pronaći balans između njih.
U današnje vrijeme, kruta pragmatika, koncencionalan i
praktičan način razmišljanja, te težnja ka racionaliziranju
svega što se može i malo teže može staviti u sferu
racionalnog, doveli su do doga da su prihvaćenije upravo
one teorije koje pristupaju fenomenima i misterijama na
racionalan način i lako objasnjiv način. Takve teorije su
obično najzastupljenije i najeksponiranije, te ih se moze
naći u školskim čitankama, leksikonima, znanstvenoj
literaturi, obrazovnim i dokumentarnim programima na javnim
tv i radio postajama, novinama i magazinima, kao i na
velikim i poznatim internet stranicama.
Spomenute teorije koje teže ka određenim kompromisima među
teorijama koje su u suštini potpuno suprotne, zastupljene
su u pseudoznanstvenoj i popularnijoj beletrističkoj
literaturi. O njima se ne uči u školama i nisu toliko
zastupljene u javnosti, ali su svejedno prisutne u
dovoljnoj mjeri da čovjek na njih obrati pažnju. Upravo je
ovo jako bitno - obratiti pažnju. Nije nikakva tajna da
većina ljudi prati samo najpovršnije stvari kakve se daju
naći na svakoj tv i radio postaji, te novinama, magazinima
i žutom tisku. Većina ljudi, također, ne obraća toliko
paznju na ono što se masovno ne prezentira u javnim
medijima ili se na određeni način u istima ne reklamira.
Proces kritike kod pojedinca, samim time postaje strahovito
upitan i u tom slučaju se može komotno ustvrditi da takvi
ljudi obično traže samo ono sto se nalazi iznad površine.
Svaka, ali svaka informacija koja putem javnih medija dođe
do nas je mnogostruko mijenjana, prilagođavana, cenzurirana
i na svakojake načine distorzirana. Nalik na dječju igru
pokvarenog telefona. Nemojmo se zavaravati da renomirane
novinske agencije žive za to da ljudima pružaju potpunu
istinu o svemu sto se događa oko nas. Novinske kuće, i one
renomiranije i one marginalnije, gledaju prije svega da
opstanu i na svoju urednu zaradu. Zarada se najbolje
postiže iz senzacionalizma i onoga što ljudima najviše
treba i što ljudi najviše traže. Pošto se prije nije znalo
što to ljudima najviše treba, mediji nisu bili toliko
eksponirani. Danas, mediji diktiraju kako će ljudi ne samo
gledati na svijet oko sebe, nego i doživljavati svijet oko
sebe.
Znači, ljudima se servira sve na pladnju a većina je sa
time i više nego zadovoljna. Prije su u tv programima
voditelji ravnopravno debatirali i razgovarali sa svojim
sugovornicima. Danas je to rijetkost. Ljudi su željni lake
zabave i svega sto im služi za opuštanje. Ono što je malo
kompliciranije, poput primjerice, evropskih dramskih
filmova, bit ce slabo praćeno zbog sporta, politike, raznih
plitkih showova, holivudskih blockbustera ili isforsiranih
estradnih glazbenih emisija. Dobro, možda nemam pravo biti
toliko subjektivan, ALI, poanta i dalje stoji ! Televizija
je, uz nekoliko iskra u mraku, poput dokumentarnih emisija
i nekoliko emisija o kulturi, izgubila edukativnu nit.
Novine nisu ništa bolje. Istina u svemu tome postoji, ali
ili se nalazi u malim postocima ili je toliko zakamuflirana
i vješto izmješana sa neistinama, da čovjek stvarno mora
biti uskraćen za čula sluha i vida, da to ne primijeti.
Tu dolazimo do treće vrste teorija. Takve teorije su obično
bizarne, neprovjerene ( u nedostatku boljeg izraza ),
odbacivane, ismijavane ili u najboljem slučaju ignorirane.
Pardon, u najboljem slučaju nisu niti doprijele do manjeg
broja ljudi, a kamo li do malo šireg ili šireg kruga ljudi.
Što je interesantno, vecina tih teorija obicno nisu ništa
više od pukog ploda mašte jednog ili nekolicine ljudi. Ono
što je malo interesantnije, je cinjenica da postoje teorije
koje je malo teže odbaciti, a plod su rada malo veceg broja
ljudi, sa odredjenim renomeom i kredibilitetom ( kako za
koga naravno ). Ono što je najinteresantnije, je cinjenica
da se veliki broj tih malobrojnih teorija, gotovo u vecini
toga podudara.
Ovdje cu iznijeti samo neke od tih malobrojnih teorija, pa
tko zeli, može ih malo dublje proucit, a kome se vec u
startu ucine smiješnima, moze ih u startu preskocit. Stvar
slobodne volje i prava pojedinca da prosudi sam za sebe što
mu najbolje odgovara, što mu manje odgovara ili što mu
nikako ne odgovara.
I. VANZEMALJCI
Postoje li vanzemaljci ? Ako ćemo ići elementarnom logikom
i zaključiti da u životu nismo sreli niti jednog, mogli
bismo reći da ne postoje. Osobno, sklon sam vjerovati da
postoje. Zašto ? Uz vlastiti sustav vjerovanja vjerujem
također i vlastitoj intuiciji. Naravno, to nekom drugom ne
mora značiti apsolutno ništa. Jedni mogu tvrditi da ne
postoje jer nema konkretnih dokaza za to. Drugi će tvrditi
da postoje jer nema konkretnih dokaza da ne postoje, iako
organski ne mogu smisliti riječ " dokaz ", koja za mene
predstavlja samo skup činjenica sa kojima se većina naspram
manjine presedanski složi. Ništa više od toga.
Ako ćemo govoriti o činjenicama, e tu je cijela priča već
mnogo interesantnija. Sa jedne strane imamo gomilu
znanstvenika koji bilo što pripisuju prirodnim fenomenima.
Ono što ne mogu proglasiti niti prirodnim fenomenima,
pripisuju fenomenima prirodnih fenomena. Meni je savršeno
jasno da su neki ljudi u stanju vidjeti vanzemaljce u
šalici čaja ili pod krevetom. Sve bi bilo prekrasno da se
radi o malenoj brojci paranoičnih individualaca koji
drhture puni tikova ispred kamera i nepovezanim glasom
pričaju kako su ih oteli Pokemoni, Miki Maus, Pajo, Šiljo,
Štrumfovi ili leteći medvjedići. No, bojim se da je cijela
ta priča oko vanzemaljskog fenomena malo šira, dublja i
slojevitija. Ljudi obično grade mišljenja na temelju onog
što procitaju u novinama, vide na javnoj televiziji ili
pročitaju u dvije tri knjige koje su prevedene na ovim
prostorima. I naravno, zaključe da su sve to gluposti.
Ok. Ajmo opet malo koristit elementarnu logiku pa
konstatirat da je svemir ogroman. Ako ima i granice, iz
naše perspektive još je uvijek " beskrajan ". Ili stvarno
beskrajan. Milijarde planeta i stotine milijuna sunaca.
Milijuni galaksija. Sve brojke su, pretpostavljam, još i
minorizirane u odnosu na ( vjerojatno ) stvarne brojke.
Moje pitanje je : koliko čovjek treba biti lud da previdi
te brojke i bez imalo problema konstatira da je apsolutno
nemoguće, da osim Zemlje, u cijelom svemiru postoje
desetine, stotine, tisuće, deseci tisuća, stotine tisuća,
milijuni ili milijarde naseljenih svijetova ?!?!?!
I da nitko nikad nije tvrdio da je kontaktirao vanzemaljce,
da priče nekih ljudi nisu inspirirale autore sf romana,
crtanih romana, serija i filmova, sve bi to bilo prilično
dovoljno da kažemo da NE MOŽEMO ustvrditi i biti sigurni da
život u svemiru ne postoji. E sad, ljudi kao ljudi, vole
sebe smatrati nečim što je toliko superiorno, toliko
uzvišeno, toliko iznad, over i uber svih i svega, svega i
svačega, da su se u stanju čudom cuditi, kako pobogu može u
svemiru postojati neka rasa. Ajde ok, mogu postojati neke
primitivne...neki jednostaničari, možda. Ali, da postoje
razvijenije civilizacije od nas ? E, to nikako.
Prvo, kako bi oni putovali do nas kada MI nismo još niti
primirisali brzini svjetlosti, a kao što je opće poznato,
jedino bi nam warp pogoni pogli pomoći da putujemo u
najudaljenije djelove poznatog svemira. I tako razmišlja
vecina ljudi, zaboravljajući pri tome, da se jos nismo niti
malo maknuli sa elementarne fizike, a kvantna fizika
proglašava se utopijom čim se udalji od tvrde i ustaljene
znanstvene doktrine. Znanost uzima samo ono što joj je
potrebno da se opravda ono što većina ljudi smatra
racionalnim. Planck se ignorira, dok se Newton diže u nebo
a Einsteinove najjednostavnije jednadžbe smatraju svetinjom
i nečim što nitko ne može prevazići. Ako to nije znanstveni
mainstream, onda ne znam što je ?!
Kvantna fizika i kvantna mehanika, kao i sve ono što se
smatra istraživanjima " propalih " znanstvenika, dakle,
pseudoznanošću, na potpunim su marginama znanstvenog
undergrounda. Raketni program od početka je bio osuđen na
propast, a to što su ljudi malo mrdnuli van Zemlje i
eventualno malo hodali po Mjesecu...velika stvar. Milijarde
dolara potrošenih na 90 posto neuspjelih eksperimenata.
Jedino što se pokazalo progresivnim bilo je odašiljanje
satelita i to pretežno u vojne svrhe. Dakle, Einsteinov
životni rad sveden je na to, da na temelju njegove
brilijantnosti naprave atomsku bombu koja je odnijela
tisuće života ( i čije se posljedice osjećaju i dan danas
), a životni rad tisuća rocket scientista sveden je da se u
orbitu lansiraju sateliti koji se koriste u vojne svrhe.
Mobilna telefonija ? I to, ali niti blizu prioriteta.
Ali opet, naše rakete koje izgledaju poput prastarih
puščanih metaka i koje uzrokuju da NASA-ini znanstvenici
otvaraju šampanjac svaki puta kada se neka ne raspadne još
u atmosferi, mjerilo su superiornosti tehnologije kojom
polagano ali sigurno kročimo po svemiru. Vama se to čini
smislenim ? Meni ne. Tako da, svaki puta kada se na vojnim
radarima ili na radarima kontrolnih tornjeva avio kompanija
pojave čudne točkice, koje mjenjaju smijer, brzinu, kut i
nagib, i jos bezobrazno nestanu u djeliću sekunde,
znanstvenici mogu komotno, zavaljeni u naslonjace,
ustvrditi da je NEMOGUĆE da su to letjelice neke ( ili
nekih ) razvijenijih civilizacija. Upamtite, rakete su
mjerilo kozmičke superiornosti i nema šanse da se nekakvi
čudni tanjuri li cigare šepure po nebu jer se to kosi sa
zakonima gravitacije.
E, tu im u usta upada Bob Lazar. Znanstvenik koji je
godinama radio za NASA-u i koji je dobio nogom u dupe čim
je poceo tvrditi da je bio dio tajnog NASA-inog projekta
suradnje sa vanzemaljcima i da je na svoje oči imao prilike
vidjeti jedan NLO, ući u njega i prodiskutirati sa
vanzemaljskim znanstvenicima na kom principu radi. Znam,
ovo zvuči smiješno. No ne zvuči vise nimalo smiješno kada
Lazar počinje u detalje opisivati vanzemaljsku tehnologiju
i koristiti formule koje su Zemaljskim naučnim krugovima
jos prilično nepoznate. Dovoljno je samo reći da svaka
vanzemaljska letjelica, prema riječima Boba Lazara, ima oko
sebe vlastito gravitacijsko i elektromagnetko polje.
Gravitacijsko da može mijenjati smijer, kut, brzinu i
visinu po volji, a elektromagnetsko da može prolaziti kroz
ono što mi nazivamo četvrtom i petom dimenzijom.
Da je u pitanju samo Bob Lazar, ok. No tokom zadnjih 35
godina počinje u javnost istupati niz renomiranih
znanstvenika koji su radili za vojsku, mornaricu,
avijaciju, NASA-u i jos poprilično mnogo vladinih
organizacija. 2005. godine održan je ogroman summit manjeg
dijela njih, nazvan Disclosure Project, gdje se oko 150
znanstvenika okupilo da bi argumentirano i dokumentacijski
pojasnili sa čime su se sve susretali. Napomenimo još
jednom da su dotični znanstvenici samo vrh ledene sante
onih koji su imali bliska ili manje bliska iskustva sa
NLO-ima. Meksička vlada 2004. godine priznala je postojanje
NLO-a i dala hrpetinu video dokumentacije koju znanstvenici
nikako nisu mogli objasniti.
Priče o susretima sa NLO-ima, otmicama, mutilaciji stoke i
ljudi i ostalih ugodnih i neugodnih stvari, mogu se naći na
svim djelovima planete, među ljudima svih staleža, boja i
zanimanja. Interesantno je da se ovdje ne radi o pukim
pričama čobana sa Anda, koji žvaču lisce koke i vide
"svašta " oko sebe, ili shamana koji na ayahuasci ili
pejotlu komuniciraju sa " svim " i " svačim ". Sve su ovo
normalne price normalnih ljudi. U masi slučajeva
pribjegavalo se detektorima laži, regresivnoj hipnozi i
najveći dio njih uspio je proći sa nepromijenjenom pričom i
zbunjenim izrazima ispitivača koji nisu znali što da misle
o svemu tome.
Uglavnom, previše je činjenica, svjedoka, istovjetnih priča
i detalja koji se slažu u svim segmentima, da bi se sve to
moglo komotno objasniti.
Većina je od vas citala Danikena. Neki su mozda procitali i
Sitchina. Nemojte se naći uvrijeđenima, ali niste pročitali
skoro pa ništa. Čast i jednom i drugom autoru, ali oba
predstavljaju samo pučkoskolsku čitanku prema onome sto je
napisano i istraženo u zadnjih 25, 30 godina.
U moru teško zanemarivih činjenica i dokumentacije ljudi
koji su bili u kontaktu sa vanzemaljcima ( najčesće putem
samog vizualnog promatranja ili putem otmica ), broj onih
koji tvrde da u rukama imaju nešto konkretno u vezi
vanzemaljskih rasa vrlo je malen. Iako je malen i u većini
slucajeva manje kredibilan od prvih slučajeva, daleko od
toga da je potpuno zanemariv.
Medju istaknutijima je Stewart Swerdlow, znanstvenik koji
je radio početkom osamdesetih godina na Montauk Projektu,
tajnom projektu američke vojske, koji je trebao biti
nastavak Filadelfijskog Eksperimenta. Opcepoznata činjenica
je da je tijekom Filadelfijskog Eksperimenta ratni brod
U.S.S Eldridge potpuno nestao sa radara. Manje poznato je
da je brod - potpuno nestao. Dokumentacija iz Montauka i
Filadelfijskog Eksperimenta danas je dostupna i svatko
zainteresiran može malo googlat i pronaci što želi ( ako
želi, naravno ). Ono što je krasilo Montauk, nije bila samo
poveznica sa Filadelfijskih eksperimentom, već usavršavanje
tehnika doktora Willhelma Reicha u svrhu masovne mentalne i
umne kontrole ljudi.
Ljudski mozak je ništa više nego jedan veliki lijepi
organski software koji se može pod hipnozom i putem
djelovanja elektromagnetskih, svjetlosnih i zvučnih impulsa
fragmentirati i defragmentirati po volji. Stewart tvrdi je
radio kao programer za vanzemaljske rase, u svrhu
manipuliranja kolektivne ljudske svijesti. Također se tvrdi
da je rađeno na putovanju čovjeka kroz hipersvemir (
supersvemir ) putem Delta T antene i stolice iz Montauka (
utjecaj elektromagnetkog polja unutar oktaedra na DNK
subjekta, korištenjem Hartmanove mreže i titranjem
geoloških struktura - između ostalog ).
Ono što opisuje Stewart and Co., ne razlikuje se od sličnih
priča iz tajnih vanzemaljskih baza smještenih na području
južnog dijela SAD-a i Novog Meksika.
Što se tiče poznatih Danikenovih teorija o astronautima iz
svemira koji su prije milijun godina posjetili ili
prebjegli na zemlju i stvorili ljudsku rasu, ili
Sitchinovih teorija o legendarnim Enkijima i Anunakijima
koji su također stvorili našu rasu, Stewartove teorije su
daleko šire i obuhvatnije. Stewart spominje 12 rasa + jednu
rasu, koje su dale svoj DNK i kreirale ljudski rod. Ovo se
u nekoj mjeri podudara sa Danikenovom teorijom i Sitchinom
i njegovom teorijom o Edenskom Vrtu. Od svih rasa koje
Swerdlow spominje, najčešće čuta imena kod ostalih autora (
čiji je rad potpuno nevezan uz Stewartov ), su Greysi (
Graysi, Grejevi ) ili mali sivi ( ljudi kažu mali zeleni )
sa insektoidnim ocima. Stewart tvrdi da oni nisu imali
nikakve veze sa stvaranjem ljudskog roda već da su samo
radnici i svojevrsni robovi jedne daleko moćnije rase koja
ih je sama stvorila. Ta se druga rasa spominje kod dosta
izvora, i koja je zadnjih godina otvorila mnoge kontroverze
u NLO i pseudoznanstvenim krugovima, a to je reptilska,
Draco ili Drakonijanska rasa.
Znam da neki ljudi vrište od smijeha kada čuju za ovo, ali,
na žalost, ne postoji niti jedna drevna civilizacija koja
ne spominje reptile u mitološkom ili u čisto pučko
predajnom obliku. Kipovi, freske, priče i legende kod
većine se naroda poklapaju. Istina je da su mitovi puni
simbolike. Opet, pune su je i religijske svete knjige, tako
da je opet u pitanju stvar individualniog sustava
vjerovanja. U dosta svjedočanstava, uz sivu se rasu
najčesće spominju reptili. Obje rase su navodno čisto zlo i
služe višoj kasti astralnih demona, otimaju ljude i koriste
ih kao energetske baterije držeći ih u zatvorenom oboru
zvanom Zemlja. Swerdlow također opisuje povijest svemira od
njegovih početaka, evoluciju rasa i ratove koji su se
vodili u doba dok je naša planeta bila još užarena lopta.
Star Trek ili ne, utopija ili ne, paranoja ili ne... ili
samo čiste gluposti, o tome najbolje da odluči svatko za
sebe.
Rase koje se jos spominju kod Stewarta i kod nekih drugih
izvora, iako ne toliko često ko siva i reptilska rasa, su
Pledijska ( Nordijska ) rasa ( humanoidna rasa jako slična
ljudima ), Sirius A rasa ( vitka visoka bića koja su na
najvišem stupnju svijesti i tehnologije ) i Rigelska rasa (
bivša humanoidna rasa koju su reptili genetski dotjerali do
ružne izopačene rase koja danas navodno nalikuje više
greysima nego ljudima i koja danas služi reptilima ).
Navodno da ako se stvari ubrzo ne pokrenu u samoj ljudskoj
svijesti i ukoliko se ne ubrza ljudski spoznajni proces,
čeka nas sudbina Rigela. Dosta izvora objašnjava da su rase
na višem stupnju svijesti i kreću se u dimenzijama (
denzitetu ) iznad naše, dok se našom dimenzijom mogu
služiti po volji i kretati se van našeg linearnog vremena i
našeg trodimenzionalnog prostora te da mogu kontrolirati
naše vrijeme i naš prostor po volji.
To najbolje i najzornije objašnjavaju Laura Knight -
Jadczyk i Arkadiusz Jadczyk, na temelju visegodišnjih
iskustava sa channelingom. Laura i Ark ukazuju da je moguć
kontakt sa višim rasama na čisto mentalnom i misaonom
nivou. Ako uzmemo u obzir hermetički princip da je sav
svemir mentalan a misao da je esencija realnosti, mogao bi
se naći smisao u svemu tome. Iako je sam izraz channeling (
kanaliziranje ) dosta podvrgnut kritikama i smatran nečim
što je potpuno nemoguče, informacije koje su iznijeli Laura
i Ark u Kasipejskim Transkriptima ( Cassiopaea ) su i više
nego intrigantne, pogotove one koje se tiču vanzemaljskih
rasa, dominacije sive i reptilske rase,
multidimenzionalnosti, stupnjeva svijesti, denziteta,
kvantne fizike, paralelnih univerzuma i simultanosti.
Milton William Cooper i Carla Turner bavili su se
istraživanjem vanzemaljskih otmica i opčenite agende
vanzemaljskih rasa na Zemlji. Carla Turner umrla je od
tumora 1996. godine, dok je M.W. Cooper ubijen u jednom
američkom rezervatu pod bizarnim okolnostima.
Senzacionalizam ili ne, potpuno je nebitno. Autori koje sam
naveo samo su jedni od malobrojnih koji se bave ( ili su se
bavili ) tematikom ufologije i opčenito vanzemaljaca.
Interesantno je također, da je Gene Roddenberry, legendarni
tvorac Star Treka ( Zvijezdanih Staza ), inspiraciju o
vanzemaljskim rasama dobio nakon nekoliko channeling
kontakata. Za kraj bi jos bilo dobro napomenuti da
vanzemaljsko pitanje svakog dana ima sve više i više
interesenata, no opet, bez poznavanja svijesti i samih
sebe, teško da ćemo moći i nazrijeti djelić istine o samim
vanzemaljskim rasama.
II. DUHOVI, ANĐELI I DEMONI
Za ova područja ne moram niti napominjati koliko ima
svjedočanstava kroz stariju i noviju povijest te koliko ima
raznoraznih oblika dokumentacije u vezi navedenih tema.
Govoreći o bilo kojoj od tih tema, moramo imati jasno
iskristaliziranu jednu misao - svi navedeni oblici (
entiteti ) nisu materijalne prirode i ne pripadaju
materijalnoj prirodi. Dakle, sa materijom kakva je nama
poznata, nemaju apsulutno nikakve veze. Neki od nas vjeruju
u život poslije života, neki ne vjeruju. Neki opet vjeruju
u život prije i poslije života, neki opet, ne vjeruju.
Sasvim nebitno i, da opet napomenem, stvar sustava
vjerovanja pojedinca.
Da li umiremo i stvarno umiremo, na bilo kojem planu, da li
dalje odlazi misao, da li dalje odlazi naše eteričko tijelo
( duša ), da li idemo u Raj, Pakao, u Valhallu, da li se
inkarniramo kroz reinkarnativni proces, da li smo bili i da
li cemo biti obuhvaćeni kotačem Dharme ili samom Karmom, da
li ćemo otići na neko mjesto iz nasih najdivnijih snova ili
noćnih mora, nitko sa sigurnošću ne može reči.
Kod ljudi koji su doživjeli kliničku smrt, priče se
preklapaju gotovo do najsitnijih detalja. Kod ljudi koji su
doživjeli astralnu projekciju, također. I jedni i drugi
vidjeli su sebe - van tijela. Prvi su u 99 posto slučajeva
vidjeli sjajnu i blješteću bijelu svjetlost. Sve se ovo
poklapa sa dosta religijskih, mitoloških i okultnih
tekstova. Regresivnom hipnozom mnogi ljudi su " odlazili "
u prošle živote. I tako dalje, i tako dalje...
Znači, nešto bi ipak moglo postojati. Naravno, poštujem
volju svakog pojedinca da ustvrdi da ne postoji ništa nakon
smrti.
Na temelju visegodišnjeg iskustva i proučavanja navedenih
tema, teško da mogu ostati suzdržan i objektivan, tako da
se unaprijed ispričavam što neka moja razmisljanja, do
kojih sam došao na temelju teoretskog, spoznajnog i
praktičnog procesa, neće možda zadovoljiti većinu u
pojedinim, gotovo svim ili apsolutno svim segmentima.
Kada govorim o teoretskom ili teorijskom procesu, prije
svega mislim na literaturu koju sam jednim manjim djelom
naveo na poleđini ove knjižice i čijim ću autorima biti
vječito zahvalan što su mi u određenim periodima zivota
postepeno otvarali oči svojim mislima, djelima, idejama i
stavovima.
Pod spoznajnim procesom, prije svega mislim na intuitivne i
emotivne spoznaje, kada sve usvojeno teorijskim putem, bude
potpuno absorbirano u cijelom čovjekovom biću. Jednostavno,
shvaćanje i čitanje emotivnim centrom, srčanom čakrom ili
samim srcem ( kako kome bolje odgovara ) i pretvaranje
cijelog teorijskog procesa i tuđih misli u svoje vlastite
putem takozvane metode Fulcanellijevog čekica, tj.
postepenog razbijanja teorijskih dijelova raznih materijala
dok se ostanu sitni djelići koji se upotpunjuju u vlastiti
spoznajni mozaik. Bilo bi pretenciozno reći da je moj
vlastiti mozaik potpuno složen, jer bih istog trena sam
sebi skočio u usta i postao kontradiktoran sebi. Nipošto.
Ali, smatram da je i ovo, možda za nekoga malo, meni
strahovito bitno i da je to nešto što me čini strahovito
ponosnim što živim i što imam priliku učiti i spoznavati.
I na kraju, pod praktičnim procesom, ili procesom
praktikuma, mislim na meditacije, kriye, pranayama yogu,
reiki, vrill, kundalini tehnike i razne oblike duhovnih
vježbi i tehnika, o čemu ću vise pričati malo kasnije.
Dakle ovako. Udahnite duboko :)
Čovjek je savršena božanska kreacija koja predstavlja
savršen spoj materije i antimaterije, fizičkog i eteričkog,
opipljivog i duhovnog. Čovjek je Svemir za sebe, cjelina
koja obuhvaca Univerzume i dio cjeline koja tvori Kosmos.
Čovjek se sastoji od milijarda Univerzuma koji se nalaze u
svakom čovjekovom atomu, a opet, čovjek predstavlja jedan (
gotovo najmanji ) dio jednog Univerzuma. Čovjek je
simultano biće koje istovremeno egzistira na različitim
nivoima postojanja, od kojih su neki viši od našeg, a neki
niži. Neki " lijevo " od našeg. A neki " desno ". Čovjek
simultano postoji i " hijerarhijski " i " paralelno ".
Univerzuma ima beskonačno mnogo. Protežu se kroz materiju,
kroz astral i kroz hipersvemirsku ravninu koje se kasnije u
obliku antimaterije na određene načine povezuju sa
djelovima materije i tako kreiraju nove Univerzume. Čovjek
je spoj duše, uma i tijela. Kad tijelo umre, duša i um idu
dalje. Duša i um tvore svijest, podsvijest i supersvijest.
Podsvijest je cijelo vrijeme na određene načine povezana sa
astralnim nivoima dok je supersvijest povezana sa
hipersvemirskom ravninom. Kroz proces reinkarnacije, čovjek
prolazi " razrede " i savladava lekcije koje određuju na
koji način će se manifestirati i kako će se manifestirati u
slijedećoj inkarnaciji. Sporije savladavanje lekcija - duži
inkarnativni proces za dušu. Pricip putovanja duše kroz
inkarnacije i nivoe svijesti mogao bi se opisati poput
jajeta sa bjelanjkom i dva žumanjka ili dva nasuprotno
okrenuta kišobrana. Prvi i posljenji nivo su svjetlost i
misao - Jedno i Sve. Zatim idu nivoi ( bilo gdje u cijelom
Univerzumu ) - subatomski, nivo povezanih atoma ( minerali,
stijene, biljke, jednostanični organizmi ), nivo
insektoidnog i sličnog života, nivo životinjskog (
animalnog ) života, nivo ljudskog i ostalog humanoidnog
života - gornja fizikalna sfera, nivo višeg vanzemaljskog
života - donja astralna ravnina, kontemplacijski nivo gdje
odlazi duša koja " čeka " da " ide dalje " i u kojoj
prebivaju opčenito sve duše nakon što napuste bilo kakav
oblik materije ( tijela i slično ), te u kojoj obitava naše
Više JA - srednja astralna ravnina, nivo viših oblika
svijesti u kojoj obitavaju anđeli, arhanđeli, demoni i
ostali visoki entiteti koji su većini ljudi gotovo
nepoznati ili potpuno nepoznati, nivo na kojima obitava
naše Najviše JA - ( Oversoul, Nad Duša, po nekima Karma )
JA iznad svih oblika simultanosti i JA koje određuje gdje
ćemo se i kako ćemo se inkarnirati i kakve lekcije ćemo
prolaziti. I na kraju, već spomenuti nivo Jednog, Izvora,
Univerzalne Kozmičke Inteligencije, Božanske Inteligencije,
Boga, Božjeg Uma, Najvišeg Uma, Tvorca, Svjetlosti, Misli,
Najviše Energije, Najviše Frekvencije, Ljubavi,
Stvoritelja, Kreatora, Najuzvišenijeg Stanja Uma ili Oblika
Svijesti, Ničega, Svega, Uma ili Duše...nazovimo kako nam
se sviđa i kako želimo. To je dio najvećeg ciklusa duše,
koja prolazi sve nivoe a istovremeno postoji na svim
nivoima. Svaki " hijerarhijski " nivo ima beskonačno mnogo
" paralelnih " nivoa ili dimenzija. Stupanj svijesti, nivo,
denzitet, dimenzija i ravnina nisu jedno te isto, već nešto
mnogo kompliciranije, za što bi se trebalo ispisati
stranica za jednu podeblju knjigu. Istovremeno možemo biti
npr. atomi, životinje, ljudi, više svijesti, anđeli, demoni
i Sve i Ništa. Istovremeno, svi nivoi nalaze se u najmanjem
djeliću čovjekova atoma i čovjek se istovremeno sastoji od
beskonačno mnogo takvih Univerzuma. Na taj način, najmanji
ciklusi prestavljaju najmanje djelove najvećeg ciklusa,
koji istovremeno prestavlja najmanji dio najmanjeg ciklusa,
koji je veći od najvećeg ciklusa. Čovjekov najmanji djelić
atoma skup je svega toga, a opet, čovjek je skoro najmanji
dio svega. Malo se vrti u glavi, zar ne ? :) Najmanji
čovjekov djelić atoma ili najmanji djelić DNK je zapravo
sam Bog - Jedno - Ništa - Sve itd, a opet čovjek kao
cjelina samo je mali, mali, mali dio toga. Važno je
napomenuti da su vrijeme, prostor i materija samo proizvod
naše svijesti, našeg uma, naše simultanosti i samog Boga -
Izvora.
Ukoliko me ne proglasite ludim, nadam se da će ovo mozda
pomoći nekima da vide i druge aspekte pojašnjavanja
Čovjeka, Svijesti, Materije, Duše, Simultanosti i samih
Ciklusa Postojanja. Što naravno ne znači da je sve baš tako
sve kako sam spoznao i napisao. Ne mora biti točno
apsolutno ništa, može biti točno nešto, a može biti točno
apsolutno sve. Na vama je da odredite svatko za sebe.
III. MEDITACIJA I OSTALE DUHOVNE VJEŽBE I TEHNIKE
Kada bismo upotrijebili najednostavniju analogiju i
pokušali dati adekvatan odgovor na pitanje što je to
meditacija, mogli bismo jednostavno reći da je meditacija
sve. I uzvišeno stanje svijesti i uzvišeno stanje uma. Za
meditaciju nije potrebno ništa više od volje da se bolje
upoznaju svi aspekti sebe. U svijetu danas postoji na
tisuće različitih vrsta meditacija od kojih svaka skupina
ima svoj pristup i neka osnovna naćela kako pristupiti
kojoj meditaciji. Nema meditacije koja nije bazirana na
disanju.
Disanje omogućava i uvjetuje naše postojanje na fizičkom
nivou i upravo je zato bitno - naučiti disati. Još je
bitnije naučiti - pravilno disati.
Ono sto nam meditacija omogućava je spoznavanje jednog
potpuno novog svijeta - svijeta tišine. Svijet tišine ne
razlikuje se mnogo od viših nivoa svijesti. Svijet tišine
dio je svijeta harmonije a svijet harmonije opet je dio
Univerzuma koji je u nama i čiji smo mi sami dio. Oni koji
zaziru od svakog oblika meditacije trebali bi se zapitati
da li i obično sjedenje u stolici, šetnja prirodom, čitanje
knjige ili bilo kakav drugi način opuštanja nije zapravo
jedan oblik meditacije. Naravno da je. Ljudi očekuju pri
svakom spomenu meditacije veliku količinu guruizma, ljude
koji sjede na stablima ili levitiraju iznad zemlje. To se
zovu predrasude i nepoznavanje osnovnih načela meditacije.
Hoćemo li koristiti meditaciju da umanjimo stres, da
sredimo misli, da odemo u hipersvemir, da dotaknemo
nirvanu, da odemo do Boga, da upoznamo sebe, da odemo u
sebe, da odemo u astral, da se spojimo sa Višim Ja, da se
spojimo sa Nad Dušom ( Oversoulom ), da se povežemo sa
jednim, sa Izvorom, sa Kosmosom, Univerzumom, Svemirom,
Suncem, paralelnim realnostima, vatrom, zemljom, vodom,
zrakom, vjetrom i hoćemo li pritom stajat, sjedit, ležat,
biti u lotosovoj pozi, imat ruke na prsima ili pored
tijela, koristit afirmacije, zamolbe, upute, simbole,
zvukove, arhetipove, boje ili hoćemo li nešto vizualizirat,
prepustiti se struji svijesti, otvarat čakre, vrtit čakre,
balansirat čakre, pustit misli da teku ili ispraznit um od
misli.......sasvim je nebitno, pošto ne postoji univerzalan
model koji vrijedi isto za dvije osobe.
Svaka meditacija utjeće na određeni način na frekvencije i
energije koje se nalaze oko nas i u nama. Zamislimo da smo
radio prijemnici koje samo treba podesit na odgovarajuću
valnu duljinu. Netko ce pronaći svoju valnu duljinu. Netko
neće. Stvar osobnog izbora. Najuporniji će mozda otkriti
cijeli raspon valnih duljina i moći će se, ajmo
pretpostavit, polagano osposobljavat za primanje sve viših
frekvencija i novih oblika energija koje su uvjetovane tim
frekvencijama.
Sve oko nas je energija. Energija je dio nas kao što smo mi
dio energije. Energija se proteže kroz beskonačan raspon
frekvencija. Tako da je sve i frekvencija. Što je viši nivo
svijesti, svjesnosti i nivo simultanosti, to je energija
jača ( veća, šira, dublja ), a frekvencija viša.
Energetski centri ( čvorista ) koji povezuju naše eteričko
i fizicko tijelo, nazivaju se čakre. Postoji 7 ( 7 + centar za uzemljenje )
čakri unutar tijela - korijenska, sakralna, solar pleksus,
srčana, grlena, čeona ( pinealna, treće oko ) i krunska.
Svaka čakra ima svoju boju a svaka boja ima svoju
frekvenciju.
Oko nas se također nalazi zaštitno energetsko polje zvano
aura.
Energetski centri teže spajanju eteričkog sa elementima
digestije, regenerativnosti, cirkularnosti i
respiratornosti - elementima zemlje, vatre, vode i zraka.
Simultanim postojanjima i ciklusima povezujemo se sa Jednim
- Bogom u Četiri Aspekta God Minda - ljubav, volja,
mudrost, kreativnost ( kreacija ).
I ne zaboravite jednu strahovito bitnu stvar. Držite se
Svjetla i budite dio njega. Sunce nije samo obična
zvijezda, već izvor svjetlosti i života.
IV. NOVI SVJETSKI POREDAK, ILLUMINATI, MASONI I MATRIX
Zadnjih godina pojavilo se podosta teorija, koje neki
smatraju teorijama zavjera, drugi poluistinama a treći
istinama koje su konačno počele isplivavat na površinu.
Kada je riječ o samim konspiracijama ili zavjerama, bitno
je usputno spomenut da ljudi prilično olako upotrebljavaju
taj izraz. Zavjere postoje, naravno, na odredjenim nivoima,
u svakom domačinstvu, manjoj zajednici, većem kolektivu,
grupama, udruženjima itd. Postoje svugdje. Mogu biti
potpuno bezazlene a mogu biti i potpuno opasne, ponekad i
kobne. Živimo u svijetu koji je maltene oblikovan
zavjerama, tako da je dosta teško odredit, tko se zapravo
trudi ponudit nešto što je više od pukog nagađanja i
teoretiziranja, a tko radi na tome da širi neistine i da
pritom ima koristi od toga.
Zadnjih godina moglo se pročitat svega i svačega u lako
nabavljivoj i teže nabavljivoj literaturi. Obično je teže
nabavljiva literatura ( ona koja nije tiskana u milijunima
primjeraka i koja se može nabavit u svakoj knjižari )
ujedno ( ne uvijek ) i malo teže " probavljiva ". No opet,
nekako sam se naučio pratiti intuiciju i ne se povodit za
time da li je nešto dostupnije ili nije, nego se čisto
usredotočit na informacije, izvore informacija, pa
usporedit sa slicnim tekstovima i sličnom literaturom, pa
se malo po malo dobije nekakva slika koja može, ali i ne
mora imati veze sa našim prvim predodzbama o tome što
zapravo čitamo i proučavamo.
Naravno, povodeći se za općepopularnom, pseudoznanstvenom,
" konspiracijskom " i beletrističkom literaturom, otkrio
sam da su ipak one opceprihvaćene knjige, iako odudaraju od
znanstvenih, povjesnih ili društvenih, samo malo
nabildanije teorije koje se već u prvim koracima trude da
spoje ugodno sa korisnim, to jest, da masama daju malu dozu
mistifikacije ali već iza prvog zavoja ili krivine počnu
usporavat. Kod manje poznate ali u užim krugovima vrlo
cijenjene literature sličnog sadržaja, može se naći teorija
koje su itekako škakljive i koje bi već na teoretskom nivou
mogle ozbiljno uzdrmat mase, pa taman da se tiskale i u
najgorem žutom tisku.
Jedne od najegzotičnijih teorija su teorije o masonima kao
mracnoj organizaciji koja zajedno sa iluminatima vlada
svijetom tisućama godina ( navodno jos od Atlantide i
Lemurije ili kontinenta Mu ), zatim teorije o kraljevskim
porodicama koje vladaju svijetom uz pomoč masona i
iluminata, i koje su svojevrstan spoj ljudskog i reptilskog
entiteta, tj. imaju velik postotak reptilske genetike, tako
da osoba "plave krvi " može mijenjat ( putem demonskih,
seksualnih ili magijskih rituala ) oblik iz čovječjeg u
reptilski i obratno. Interesantno je da su reptili postali
nezaobilazni dio bilo kakve nove literature koja proučava
područja poput ufologije, okultnog ili mističnog. Čak i
političkog života. Smatra se da svijetom vladaju reptili i
hrane se ljudskom energijom ( kao sto se ljudi hrane mesom,
voćem i povrćem ), te da putem svojih sluga - greyseva,
kraljevskih krvnih linija, iluminata i masona insceniravaju
sve sukobe, ratove i općenito sve vidove stvaranja
negativne energije i straha, kojima se hrane. Navodno je
reptilski gen onaj famozni trinaesti gen rasa koje su
donirale gene za stvaranje čovječanstva i taj gen navodno
vlada nasim R - Kompleks centrom u malom mozgu, izaziva
agresije, strahove i općenito sve oblike nižih frekvencija.
Također je interesantno da kada je fetus u maternici, ima
reptilski oblik.
Neki materijali upućuju na masonstvo i iluminatstvo u samom
crkvenom, političkom, društvenom, monetarnom i medijskom
vrhu. Interesantno je vidjeti velike gradove čije su glavne
građevine smještene unutar pentagrama, ili obeliske koji
prezentiraju falusne simbole a nalaze se u mnogim velikim
gradovima ( gledajući na taj način i neboderi bi mogli
predstavljat falusne simbole ), kao i reptile u grbovima
kraljevskih porodica, država i unija. Ili sakrivenu
simboliku na gotovo svakom koraku, putem velikih
korporacija, u logotipovima velikih kompanija, u reklamama
itd... Koliko su te teorije istinite ili nisu, najbolje da
svatko provjeri za sebe. Materijala ima stvarno mnogo i
jedina prepreka ozbiljnijem proučavanju može biti
nezainteresiranost ili smatranje dotičnih teorija čistim
budalaštinama, no, opet moram napomenut, da se kao i kod
ufologije, neki materijali opasno podudaraju a neki
materijali tvore čak i vrlo zanimljive cjeline.
Interesantna je također i teorija o matrixu ( matriksu ),
tj. hipnotičko perceptivnom kontrolnom sistemu koji
nekoliko tisuća godina ili čak nekoliko stotina tisuća
godina drži ljude zatočenicima vlastite i kolektivne
sputane svijesti. Nesto poput priča u filmovima " Matrix ",
" Grad Tame ", " Logan`s Run ", " THX 1138 ", " Carobnjak
Iz Oza ", " Metropolis ", " Blade Runner " ili u
Kusturičinom filmu " Underground ", samo što zapravo
teorije o matrixu sežu još u doba Platona i ranog
gnosticizma, ezoterije i hermeticizma, veda, ranog budizma
i kabale. Interesantno da se sve ove drevne doktrine slažu
da čovjek mora balansirat tri osnovna centra - 1. motorički
( nagonski / seksualni / ego centar ), 2. emotivni i 3.
intelektualni centar, da bi sebe doveo u potpunu ravnotežu
i shvatio više aspekte sebe. Samim time, matrix ( ukoliko
stvarno postoji ), neće imati toliku kontrolu nad
pojedincem. No, pošto su šanse da se tri osnovna centra u
čovjeku ( raspoređena kroz energetske centre - čakre )
usklade i dovedu u balans i ravnotežu, gotovo jednake nuli,
čovjek će, na žalost, još jedno vrijeme morati provesti u
matrixu, bilo da se radi o matrixu kojeg spominju u "
konspirativnoj " literaturi, bilo da se radi o matrixu
kojim svaki covjek sputava sam sebe. Ovdje treba povući
referencu sa onim sto ste do sada pročitali na tu temu (
ovdje i drugdje ) pa zaključite sami da li vam je
prihvatljiviji pragmatski ili transcedentalni pogled na
cijelu stvar.
Opet, i teorije o matrixu mogu dovest do čisto subjektivne
interpretacije koja se kasnije pokušava stavit pod okrilje
objektivnog. Slično je i sa teorijama o Novom Svjetskom
Poredku ( NWO - New World Order ), izrazom kojim su se Bush
stariji, Bush mlađi, Kissinger, Clinton i cijela vojska
vodećih ljudi, voljeli koristiti da bi objasnili Vrli Novi
Svijet. Tu se moram složiti sa dobrim djelom "
konspirativne " literature i ustvrdit da putem današnjeg
medijskog, monetarnog, trgovačko - lančanog, političkog i
općenito društvenog jednoumlja, steriliteta i dekadentne
regresije, čovjek nije niti daleko od toga da postane
mašina, hodajući zombi ili samo izbezumljena ovca koja se
povodi za stadom i strepi od lovačkih pasa i pastira.
U tom pogledu, potpuno se slažem sa piscem Davidom Ickeom.
Legendarni stand up komičar Bill Hicks jednom je vrlo
lijepo opisao položaj modernog covjeka - " slobodan si da
radiš sve što ti se kaže ". Ni Laura Knight, po mom
mišljenju, nije daleko od istine sa konstatacijama o
represiji koja utječe na svaki segment čovjekova razvoja i
slobode, opisujući svijet kao bivše mjesto iz Kafkinih
romana a sadašnje iz Orwellovih. Ja bih nadodao - i buduće
iz Huxleyevih ili Phillip Dickovih romana. Ne daj Bože -
Lovecraftovih.
Dakle, da li nam se sprema Novi Svjetski Poredak ? Možda.
Da li će nas za koju godinu sve čipirati i na radnim
mjestima, fakultetima i školama zvati rednim brojevima,
šiframa ili simbolima ? Moguće je. Da li će malobrojna
elita ( koja sada " hipotetski " vlada svijetom i ljudima),
pokazati svoju punu moć i dati čovjeku do znanja da se
njime moze dominirati i javno, a ne vise tajno ? I to je
moguće. Hoće li se spustiti vanzemaljci i zavladat javno
svijetom ili ce doći drugi koji će svijet ostavit na miru
ili ce doći treci koji će svijet uvesti u eru blagostanja i
mira ? Danas me ništa više ne bi iznenadilo. Da li u
dualnom svemiru tama mora postojati da bi sa svijetlom
činila savršenstvo i cjelovitost Božanske Kreacije ? Na ovo
najbolje da svatko odgovori sam za sebe.
Danas u ovom kaosu koji vlada na Zemlji stvarno ništa ne
može iznenaditi. Ipak, jedna stvar stoji - ljudi prvo
trebaju postat ljudi, a kad postanu ljudi trebaju postat
svjesni sebe u svom punom sjaju. Tek onda, ali tek onda,
možda sve ovo postane vrlo bitno. Ili vrlo nebitno. Čovjek
sa otvorenim očima je čovjek čija se svijest proširila, i
tom čovjeku tolerancija i shvaćanje i prihvaćanje sebe i
drugih ne predstavlja nikakvu prepreku. Dok čovjek ne
shvati koliko je univerzalan, multi dimenzionalan,
simultano postojan i duhovno slobodan od materije - a
istodobno u fizičkom obliku spojen - vezan sa njome i dio
nje (a ona dio njega ), čovjek neće nikada biti ni
približno svjestan svojih pravih potencijala. Ovako, čovjek
će samo biti rob materije i rob kolektivne percepcije, ma
koliko on sebe smatrao jedinstvenim i individualnim.
|
- 14:15 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
|