Vrlo Vrli Novi Svijet

utorak, 09.05.2023.

Henokovo Nasljeđe (poglavlje šesto)

"Ovo nije naš svijet...ovo je nekoliko isprepletenih dimenzija pred predvorjem pakla" - nikad izrečena gnostička misao


* * *


Otok je bio u oceanu...ogromnom zeleno plavom oceanu.
Kako se tu našao, nije znao. Jedan dan odrađivao je svoj rutinski posao dostavljača.
Dok je podizao paket, nestalo je svega i našao se na otoku.
Ispunjenog čudnovatim, pomalo grotesknim sitnim bićima.
Možda je umro.
Možda je njegovo tijelo beživotno palo ispustajući paket iz ruke na njujorški asfalt.
Možda je okupljena gomila promatrala beživotno tijelo na podu dok mu se duh našao na potpuno drugom mjestu,
u drugom svemiru, dimenziji, na drugoj planeti...
Ovo definitivno nije bila Zemlja.
Tijelo mu je bilo lakše.
Zrak je bio lakši. Gravitacija ako je bila 1/4 g Zemljine, mozda i 1/6.
Nije znao kako je do toga došao, ali osjećao je.
U početku je svoje nove susjede, mala bića promatrao sa zadrškom i oprezom.
Oni se nisu obazirali na njega. Radili su svoj posao.
Raznosili su materijal po plaži nalik na drva koja su rasla po otoku.
Nakon mjesec i više dana istraživanja i dosade, nakon što je pomno istražio dio otoka,
pridružio im se u poslu.
Kao da ga nema, ostali su indiferentni.
Zamjećivali su ga, ali mu nisu pridavali neki značaj.
Barem to nisu pokazivali.


* * *


"Pucaj u glavu sa pitanjem". Kris je bio uporan.

"Sistem je manipuliran. Mi smo isprogramirani", čuo se glas sa druge strane-

"Bravo Kolumbo", Kris se nasmijao. "I šta ćemo sada?!"

"Pa...otkriti gdje se stvari mogu popraviti..."

"Sherone, Sherone...tako se zoveš, jel da?"

"Da"

"Šerone, pa koju pizdu materinu sistem nismo mijenjali prije 5 tisuća godina?
Prije 10 tisuća godina, prije 15? Prije 150 tisuća godina?"

"Pa onda sistem nije postojao"

Fritz mu je mahao da imaju jos minutu do reklamnog bloka.

"Nije kurac postojao", Krtiz je prezrivo otpuhnuo. "Nismo postojali ti i ja,
nije postojao svijet kakvoga poznajemo, ali, sistem je, uvjeravam te, itekako postojao"

Kimne prema Fritzu.

"Šerone, razmisli o ovom: kome je u interesu mijenjati algoritam koji funkcionira na potpuno
isti način milijardama godina i održava Svemir na životu. Bilo koje biće, u bilo kojemu kutku
Univerzuma, kada shvati da svime vlada algoritam, dobije mogućnost izlaska iz holograma.
To je individualan Put, Put depoistovjećivanja sebe od svega što nas okružuje i što nam je stvorilo
utiske i determiniralo nas njima.

Blok reklama prodje. Fritz mu kimne. Tri, dva, jedan...

"Idemo dalje", reče Kris u eter.

"Javon ovdje"

"Slušam"

"Ako ti neke osobe rade zlo u životu. nesvjesno ili potpuno svjesno, što učiniti"

"Ako ne pomogne lijepa riječ, šaka u glavu, ignor ili micanje; na tebi je..."

"Stimen. Nalazim se na rubu Pakla...sa mnom su vjeverica, koala, rakun i ti....jedno moram otpustiti da ne padnem u Pakao..."

"Otpusti mene, molim te, otpusti mene", zatvori razgovor, "Slijedeći..."

"Klaus. Žena me vara..."

"Zahvali joj...slijedeći"

"Kobalt ovdje...što je tebi ljubavnik tvoje žene?"

"Spasitelj...slijedeći..."

"Vort. Opsjedaju me demoni...ne mnogu da spavam po noći..."

"Zamisli tek kako je njima s tobom...slijedeći..."

"Torin. Postoji li Bog?"

"Da"

"Gdje je?"

"U partikularnim česticama koje još nisu otkrivene, Torine"

"Antimaterija?"

"Blizu"

"Projicira li se materijalan svemir iz antimaterije?"

"Blizu, vrlo blizu. Semantički, vrlo zajebano. Zamisli Kantovu predođbu prostora i oplemeni je sa Heisenbergovim Načelom Neodređenosti"

"Što drži Svemir u ravnoteži?"

"Zamisli kompleksnu Ritterovu Metodu štapova, sa Euklidovim pravcima kao presjecateljima nosača materije..."

"Ok..."

"I sad zamisli Descartesov Kartezijev sustav, gdje svaki nosač izlazi iz nule u svim smjerovima, dok svaka os
stvara novi Kartezijev Sustav sa novim osima, koje stvaraju nove nosače...iz svake osi nastaje novi Univerzum"

"Hm...Da li onda svaki nosač ima ulogu transsivera vala?"

"Naravno, na određenoj frekvenciji. Kao Dopplerov Efekt. Samo, zamisli da svaki nosač ima svoju valnu duljinu..."

"Hvala. Razmislit ću o tome...javim se..."

"Javi se... KMFDF...slušate "Sve I Svja" i vašeg voditelja koji vas vodi u najskrivenije kutke ezoterije i
najbizarnije kutke banalnosti...anything goes...

"Prompt. Imam mali kurac."

"I Ja. Slijedeći..."

"Stim. Ako na svijetu samo dvije stvari smrde kao riba, jedna od njih je...?"

"Riba...Dalje"

"Swan. Da li je realist u očima drugih defetist i apologet?"

"U očima konformista definitivno"

"Zašto onda kada govorim da ne treba trošiti energiju ni vrijeme na stvari koje ne možemo
mijenjati, svaki me puta iznova proglašavaju kukavicom, defetistom i apologetom vladajućih struktura?"

"Zato što ne vide dalje od nekontroliranog reda, iza kojeg dolazi kontrolirani kaos koji usmjerava sistem
u određenom smjeru. Marionete daju sebi na važnosti da nešto bitno mijenjaju, dok se u stvari samo kreću po
zacrtanim putanjama holodeka u Enterpriseu..."

"Što je sa fenomenom 101-vog majmuna?"

"Statistički uvjetovana aberacija da se kroz određeni period ostvari privid slučajnosti i spontanosti"

"Koje ne postoje..."

"Naravno da ne...sve je uvjetovano i determinirano. Niz anomalija pod patronatom kozmičke sinekure, karme,
sudbine i fatalizma, ne bi li se novi prividi individualnosti i solipsizma integrirali u matricu.
Još jedan ogroman i složen algoritam. Drugi puta ćemo o tome; javi se..."

"Conor. Politika..."

"Moramo li?"

"Bitno mi je..."

"Ajde pucaj..."

"Trebamo li izlaziti na izbore? Što se mijenja našim izlaskom i glasanjem a što se mijenja našim neizlaskom
i ignoriranjem?"

"Cijeli sistem baziran je na totalitarizmu. u zapadnom svijetu totalitarizam je ideološki podijeljen na
lijevo i desno, socijaldemokratski i konzervativno, u ekstremu komunistički i fašistički, ateistički/agnostički i teistički/deistički.
Cijela paradigma počiva na razjedinjenom konceptu koji lukavo egzistira po načelu "divide et impera". Dvije strane istog novčića.
Kada stvari postanu dosadnjikave od pretakanja s lijeva na desno i desna na lijevo, mora se stvoriti nekontrolirani
red koji izbacuje takozvane "treće frakcije" na površinu. Ne kažem da u početku ideje trećih frakcija nisu svježe i
inovativne, čak i kreativne u društvenom segmentu, no ubrzo postanu asimilirane od lijevo_desne/desno-lijeve hobotnice
i lukavo navođene. Sve kreativno u početku se pusti da se razvija i da "raste".
Čak i sistem mora s vremena na vrijeme biti osvježen svježom krvlju,
baš poput olinjalih i oronulih inbreederskih porodica koje malo malo trebaju nekog izvana da im oplemeni krv. Na
žalost, onaj ili oni koji oplemene krv postanu žrtve istih kojima tu krv daju, lateralne ili kolateralne.
To je ono o čemu je Aleister Crowley govorio kada je govorio o puštanju krvi u kalež i žrtvovanju na oltaru boginje Babalon.
Cijeli sustav je Babalon, ženska sfera. Kali. Crna boginja koja na valu nemilosrdne prirode rađa i ubija svoju djecu, poput
revolucije; poput bogomoljke. Iskoristi i sjebi, ukratko. Sustav treba opoziciju, kritičare, oportuniste, subverzivne ikone
i revolucionare, da ukažu na propuste sistema. Zatim ih iskoristi i odbaci. Tajni redovi, tajne lože, tajna bratstva i tajne
službe tu su dalje da kreiraju nove tokove stvarnosti, uvijek ostavljajući čovječanstvo dva koraka unatrag ili dvadeset do
pedeset godina u prošlosti, kreirajući paukovu mrežu ili kreirajući simultane partije šaha sa svim otvorenim gambitima.
Tako se kreiraju novi trendovi dok sama suština ostaje nepromijenjena. Taj dualizam, ta dihotomija i ta kaotika potrebni su da
hrane simultane sfere koje se iznova i nanovo kreiraju da bi kreirale ili mijenjale ono što nazivamo objektivnom stvarnošću,
dok se u stvari jedna iluzija, jedan program u holodeku ili matrici zamijenjuje drugim, polako, strpljivo i neprimjetno...
Ako ne glasaš, kažu, glas ide vladajućima...Ako glasaš za neku novu opciju, kažu, mijenjaš stvari i svojim malim doprinosom
mijenjaš stvari na razini kolektiva.
To je notorna glupost, a sada ću ti reći zašto.
Politika je produžena ruka ozakonjenog kriminala i ozakonjenog kriminalnog poduzetništva koje egzistira na principu otimačine.
Tebi i meni evo mrvice koje su pale sa stola. 90 posto populacije dobija mrvice. Devet posto populacije ima pristup stolu i dobija
ostatke onoga što jedan posto razgrabi, dok samo 0,1 posto uzima sve i raspoređuje po piramidalnom lancu vladavine i dominacije,
kapitala i kriminala, duboke države i vlade iza svjetskih vlada unutar svake države. Čista psihopatija i apatija koja ne može opstati bez
empatije i altruizma onih koji ju hrane, pokreću i služe joj kao pogonsko gorivo. A vrh te piramide nije ljudski. Sredstvo opstanka
nije novac, već energija, kroz krv, izlučevine i strah; od straha za golu egzistenciju do straha za goli život. Iz raja nastade pakao,
onog dana kada je kreiran sistem unutar Univerzuma. Mi smo taj sistem; naša energija je taj sistem...ljudski resursi su taj sistem.
Zato malo malo malo, kada dođe do zasičenja, sistem mora regenerirati sam sebe kroz ratove, pandemije i krv, strah i beznađe, negativnost
i entropiju. Kroz kaos. Možeš okrenuti stvari kako hoćeš, ali bilo koja treća opcija biva asimilirana, preokrenuta i torpedirana prije nego
li dobije ikakav bitni značaj u vladajučem tijelu...Tu je D`Hondt-ov sustav odradio svoje i ta metoda najbolje pokazuje da je sve u dinamici
glasovanja postavljeno na način da veliki od toga imaju koristi i da se struktura ne mijenja, dok će manji i mali postajati satelitima i
žetončićima velikih i prikloniti se prije ili kasnije jednoj ili drugoj opciji. Čak i da fiktivno dobe vlast...i jedni i drugi će pokupovati,
izmanipulirati ili ucjeniti njihove članove. Ako ne uspiju, pojedinci se lateralno ili kolateralno žrtvuju, spin mašinerija, zamjene teza, baloni
i medijske intrige i oblikovani i plasirani narativi odrade svoje, jer svi u 9 posto dijele isti dio kolača. Zatvoren krug. Kvaka 22. Povijest
je puna pojedinaca i grupa pojedinaca koji su dali energiju, vrijeme i posvetili, čak i dali živote na pijedestal nečega što će se prije ili
kasnije utopiti u samoj strukturi sistema i onih koji ga oblikuju i sukreiraju...Za sada toliko..."

"Hans. Zašto su stariji ljudi skloni svoju gorčinu utapati u alkoholu?"

"Huh, dobro pitanje, Hans. Ego je manijak, koji čovjeka koji nije razriješio sa svojom prošlošću i problemima iz prošlosti te nagomilanim
frustracijama, pretvara u ego manijaka. Alkohol buši rupe prema donjim astralnim i donjim mentalnim sferama, tako da su stariji ljudi raj za
kojekakve nakote iz najtamnijih i najcrnjih dijelova astrala i mentala da si pronađu domaćina u materiji i da mu napumpavaju ego, često pod
krinkom ˙mudrosti` i `Životnog iskustva`".

"Leo. Koja je razlika između muškog i ženskog preljuba?"

"Ista ko i kod aanomalija u životnoj percepciji žena i muškaraca. Osho je davno rekao da muškarci život percipiraju linearno, umom, a žene
kružno ili ciklički, emocijama. Kada to povežeš sa tri Gurdjieffova centra u čovjeku, mentalni, emotivni i mehanički/nagonski, dobiješ zajeban
psihofizički ustroj koji emocije doživljava na dva različita načina, često dijametralno suprotna. Jedan moj mlađi poznanik divno je rekao:
`muškarci hine ljubav da bi došli do seksa; žene hine seks da bi došle do ljubavi`. To dvoje gotovo je uvijek u raskoraku i dok se poklope aspekti,
veća je vjerojatnost da će doći do preljuba sa bilo čije strane, nego do uzajamnog razumijevanja i rada na vezi kroz rad na sebi. Veza je zajeban
transcedentalan projekt".

"Fenri. Zašto se žene vole svetiti muškarcima?"

"Zato što se kroz muškarce svete ocu za njegove propuste u odgoju. Ti grijesi otaca evidentni su u strukturi ženskog poimanja ne samo stvarnosti,
već i kompletnog emotivnog ustoja kroz gore navedene aspekte psihe i utisaka. To je kombinacija Kasandrinog kompleksa, pomiješana sa Jungovom
interpretacijom Elektrinog kompleksa; reverzibilnog Edipovog kompleksa kojeg je Freud tako lijepo opisao i definirao. To je, ezoterijski i
okultno gledano, ona edenska zmija koja je sa drveta prešla na ženu; ili u ženu. Ali o tome nekom drugom prilikom, kao i sa referencama na
rad Aleistera Crowleya što se tiće ženske psihe i ženskih aspiracija i tendencija prema magijskom".


* * *



"Ovo se zove Ubojita Žvakača", pružio mu je malu smjesu nalik na plastelin, ne veću od centimetra. "Staviš u usta, zagrizeš i u nekoliko
sekundi smjesa ti se proširi niz grlo, kroz jednjak u pluća i obuhvati ti sve pore. Nadogradi se na alveole i daje ti kisik potreban za
izvršenje zadatka pod vodom i u vakuumu. Prvih 15 sekundi imaš najodvratniji osjećaj na svijetu, kada ti pluća ostaju bez kisika i još nekoliko sekundi
osjećaš da ti se respiratorni sustav pretvara u gumu. Nakon toga slijedi opuštanje, lagani osjećaj euforije i počinješ disati kao nikada do
tada. Jedino ti zrak postane malo `slatkast`. Tako su to opisali oni koji su iskusili doživljaj Žvake"

"Hm...", Blofan je gledao malu masu u ruci. Igrao se njome na dlanu kao dijete sa pikulom.

"Zapamti", glas načelnika Agencije nadglasavao je zvuk Navykoptera, "čim izađeš iz vakuuma, prije nego isplivaš, pet puta korjenom palca skrvrčene desne šake udariš između
gornjih trbušnih mišića, spajanja rebara i početka prsa". Uradi pokret. "Ponovi, da vidim"

Blofan ponovi.

"Tako je. Odlično. Spreman si. Imaš pola sata..."

Blofan pogleda Torpedo Odijelo. Prodje desnim dlanov po lijevom zglobu. Osjeti kako se u trenu aktiviralo Polje Sile. Elektromagnetski oklop
bio je dovoljno jak da zaustavi tenkovsku granatu ispaljenu sa pola metra, jači udar plazma oružja i većinu laserskog oružja. Još uvijek se
eksperimentiralo koliko je učinkovito kod optičkog oružja, ali...tko koristi na Zemlji optičko oružje? Stavi Žvaku u usta. Kimne i skoči u more.

Probijanje površine u Torpedo Odijelu bilo je poput ispaljenja metka u želatinastu masu, kada ispituju brzinu i dubinu. Za razliku od
antigravitacijskih odijela, Torpedo Odijelo pojačavalo je gravitaciju za jedan do jedan i pol G. Ulazak u vodu daleko je nadilazio brzinu
slobodnog pada, površinu vode doživio je kao lijeno uranjanje u topli bazen a brzinu zaranjanja do cilja, 270 metara dubine, doživio je
kao simulaciju za suhom. Voda ga se ticala poput one koju je 4D u simulaciji gledao na ekranima, dok je osjećaj, preciznije, neosjećaj
tekućine bio potpuno isti kao u simulaciji. Ulazio je, ponirao je u jedan potpuno drugačiji svijet, gdje su se zakoni fizike ispreplitali
sa znanstvenom fantastikom. Do cilja je stigao za aproksimativno 16,5 sekundi. Otvorio je desnu šaku i okrenuo je od desna na lijevo, kao da
odšerafljuje poveću žarulju ili manju staklenu ili kristalnu kuglu. Dobra asocijacije jer nanokristali su sada određivali posao za njega. Njegov
život ovisio je o njima. Bili su živi. Svaka rešetka u njima bila je vođena uznapredovalom AI u koju su prijatelji sa Andromede utkali svoju
kolektivnu svijest; ne bojeći se niti malo za zloupotrebu te svijesti od strane ljudi, ali se itekako bojeći da svijest u krivim rukama ne uništi
ljudski rod. Uglavnom, bilo kako bilo, nanokristali djeluju. Sad je došao red na Žvaku, koju je cijelo vrijeme prevrtao po jeziku, nepcu i zubima,
pazeći da je ne zagrize prije vremena. E pa sad je vrijeme. Zagrize. Bili su u pravu. Najodvratniji osjećaj koji je u životu iskusio. Rijetko kad
je paničario, ali ovog puta bio je vrlo blizu toga da počne; da je potrajalo još samo sekundu. Gušenje je blaga usporedba sa time, a nije da je
jednom u životu u direktnim borbama ostajao bez zraka ili završio u šakama nekoga tko mu je iste šake držao oko vrata. Preživio je trovanje,
borbenu tehniku čiji udarac okamenjuje plućna krila kao i grafensko zračenje koje prekida dotok kisika u milisekundi. Preživio je vanzemaljski
virus koji pluća pretvara u nadgrobni spomenik omotan stoljetnim bršljanom, gdje su mu probijali plućne stjenke kao da su granitne ploče. Sve je
to preživio, ali u sporedbi sa ovih nekoliko sekundi koliko je trebalo da se čudna želatinasto gumeno plastična masa proširi po plućima, sva
dosadašnja iskustva bila su kamilica i Miki Maus.

"Kao da ti ogroman kurac ulazi i silazi duboko niz grlo?", čuo je mentalan glas načelnika.

"Ne znam, načelniče", uzvrati mislima, "nisam (is)probao; ali vjerujem vam na riječ ako ste imali takvo iskustvo!"

Začuje mentalni smijeh u mislima.

"Nisam ni ja, no žene su mi govorile da imam kurac ko crnac"

"Blažene one sa vama, načelniče", nasmije se Blofan u mislima. Od Mjesečevih Ratova ostali su u prijateljskim odnosima, kada je služio
direktno pod načelnikom, te nakon što je zaslugama stekao povjerenje najmoćnijeg čovjeka Službe (a govorilo se i Družbe), načelnik ga je
često pratio osobno u akcijama, opetovano dokazujući i drugima i sebi da mu vojno policijsko političko društveni položaj nije nimalo utjecao
da ostane u prašini i obavlja terenski rad; a u tome je bio najbolji. Kada bi bio spriječen, slao bi svoje najbolje zamjenike da vode Blofana
u akcijama. Osobno je odabrao zaručnički prsten za Sony, od najskuplje slitine sa podnožja andaberanskih brda u Verhada Sektoru, na rubu Zone
Dimenzije X. Blofan je bio jedan od rijetkih koji je sa njim mogao razgovarati bez takta, kao da su rođena braća ili kao da su zajedno odrastali
na ulici. Načelnik mu je bio poput starijeg brata ili starijeg prijatelja mentora koji ga podiže na noge i očvršćuje u ranoj dobi.

Kratka mentalna zajebancija pomogla mu je da zaboravi senzacije širenja mase po grlu i plućima. Nastupi takvo olakšanje, takva euforija, da nema
te riječi, te sintagme na ovom svijetu kojom bi je mogao opisati. Euforija je bila blaga riječ. Prosvjetljenje? Katarza? Bio je prisutan i nije
bio prisutan. Bio je na nekoliko mjesta istovremeno, ne vidjevši sebe na tim drugim mjestima, ali se osjećajući. Barem pet JA-ova bilo je razjedinjeno
i ujedinjeno istovremeno u velikoj komori u kojoj se stvorio.

"Dobro došao u Petu Dimenziju, gornju srednju razinu Četvrtog Denziteta", primio je mentalan glas načelnika.


* * *


"Zor ovdje. Zašto se žene ne pale na intelekt?"

"Rijetke se pale. Ne pale se zato jer nisi podložan manipulaciji i modeliranju, a toga se boje, u većini... Poznato je da čim muškarac progovori
dvije suvisle,većini žena se noge sakupe i spoje..."

"Kenet. Da li reptili vladaju svijetom?"

"Da"

"Premis. Kako nas chemtrailovi direktno sjebavaju?"

"Energetski, prvenstveno. Nanočestice spuštaju frekvenciju krunske čakre, zatim čeone, sa stražnje i prednje strane, zatim grlene i naposljetku
srčane; boosta se solar pleksus, sakralna i korjenska po metodi preklapanja čakri i disbalansa: uzemljenje - krunska, korjenska - čeona, sakralna
- grlena, solar pleksus - srčana"

"Fokner. Koliko su inteligentni oni koji vladaju nad nama?"

"Neizmjerno. Inteligentniji od većine ljudi na planetu. Imaju timove stručnjaka za svaki pojedini odjeljak manipulacije, od politike, medija,
religija, sporta, umjetnosti, alternativnih religija do marginalnih kulturoloških pokreta i stremljenja. Timovi kreiraju i sukreiraju trendove,
oblikuju ih i plasiraju po načelu ponude koja diktira potražnju pod spinom potražnje koja diktira ponudu. najčešće postavljeno pitanje koji
prosječni umovi postavljaju je: "a zašto bi to netko radio, s kojom svrhom?". Pa upravo sa svrhom kontrole poretka i očuvanja sistema kao takvog.
Svako malo, kao što sam rekao, treba svježa krv da se sistem opere sam pred sobom. Treba kontrolirani kaos. Svi segmenti na prvu izgledaju
nepovezano, eklektično, nelogično; ali na kraju sav taj sinkretizam itekako je povezan u cjelinu. Zajebana je to mreža, struktura, hijerarhija
sa nebrojenim odjeljcima za kreiranje stvarnosti. od tajnih redova, tajnih službi, kontra obavještajnih službi do medijskih plačenika i
unutrašnjih igrača, skupina igrača i lobija koji zakulisno diktiraju stvari."

"Fila. Što je bio covid?"

"Elektromagnetsko zračenje i direktna elektromagnetska radijacija. Zamisli spoj mikrovalne pečnice, radara i rentgena sa elektromagnetskim oružjem.
Godinama se po laboratorijama i tajnim
vojnim bazama eksperimentiralo sa selektivnim tipom zračenja koji bi pogađao samo određene skupine živih bića. Stvari su otišle toliko daleko
da se zračenje može `isprogramirati` za pojedinu rasu, dob, spol. Geoinženjering se savršeno povezao sa genetskim inženjeringom a tehnologija
i metode koje se koriste su 200, 250, čak i 350 godina ispred našeg vremena, to jest, onoga čega smo svjesni. Metoda je tu vrlo jednostavna -
kao da daš djeci igračke nakon što ih odrasli iskoriste kao oružja i oruđa i kasnije ih prilagode djeci za njihovu primjenu; isto se događa sa
tehnologijom. Ono što dobijamo van svake godine u nekim je strukturama odavno prožvakano, odbačeno i modificirano za opću primjenu i uporabu.
Internet je samo trag onoga što se zove mentalni internet i radi na višedenzitetskim levelima; no u našoj dimenziji je `oplemenjen` AI, umjetnom
inteligencijom koja trenutno predstavlja most između nama poznatog interneta i mentalnog interneta...koji je opet samo sjena i kap vode u moru i
oceanu hipersvemira..."

"Frest. Ne vidim po društvenim mrežama da su zagovornici cjepiva i apologeti više onako glasni kao prije godinu, dvije..."

"Nisu. Od `back`n`forth`idiograma i plasirane propagande da se svi neistomišljenici i protivnici cijepljenja proglase ridikulima,
zadrtim vjernicima,
ravnozemljašima i teoretičarima zavjera, pobornici cijepljenja ne mogu sami sebi pogledati u oči, jer vide i shvačaju da su drugi
bili u pravu a oni
ispali idioti. A apologeti su uvijek na istome: kad si nigdje, ne možeš biti negdje..."

"Stent. Politika. Koliko je netko u politici slobodan?"

"Niti malo, Stente. Možeš u svom kvartu, selu i okrugu utjecati da se zamijeni neki prometni znak ili da se zamijene ili modeliraju
sitna pravila,
no na razini neke pokrajine, države i šire, svi političari su istureni dijelovi interesnih skupina i lobija i samo glas onoga što im
se dopusti da kažu i
u kojoj mjeri. Čak i kako da kažu..."

"Frenk O. Imaju li crnci veće kurčeve od nas?"

"Hah, priča se da imaju. Pitaj nekog crnca da ti ga pokaže, pa usporedite, da vidiš koliko si rasno zakinut"

"Čen. Da li je ovaj svemir simulacija. Mislim na stvarnost..."

"Znam, skužio sam. Da. Sirius A rasa prije 4 kvatrilijuna godina napravila je matricu do 6-og denziteta kao
simulaciju karme i općenito kotača
dharme kroz cikluse. Složeni kompjutor programiran piktogramima iz gornje mentalne sfere. Antimaterija kroz
kvantnu simulaciju gdje su crne rupe
portali na makro razini a atomi portali na mikro razini."

"Opet Čen. Mogu li Siriani putovati kroz atome?"

"Da. Oblik im ništa ne znači. Solarna su bića koja kontroliraju i oblikuju prostor i vrijeme po potrebi. Mogu
prolaziti kroz atome u mogu cijele univerzume
svoditi na razinu atoma u svojoj staničnoj strukturi. Prostor, oblik i velićina im, ponavljam, ništa ne znače.
Oni vode igru, kozmički arhitekti i
stvaratelji života u svemiru. Pardon, svemirima i dimenzijama."

"Sing. Kako je nastao Veliki Prasak?"

"Kad su Siriani prolazili kroz prostor/vrijeme i kroz atome. Neutrino je razlomio atom kao posljedicu savijanja
prostor/vremena. Prostor/vrijeme sakupili su se
kroz atom u beskonačnost, a zatim u beskonačnost eksplodirali"

"Zorg. Zašto vlada difamacija bilo čega intuitivnog, spoznajog, kognitivnog, individualnog?"

"Zato, Zorže, što se ne može utjecati na rapidan skok u svijesti u proteklim decenijama; no istovremeno, alati za
manipulaciju, širenje dezinformacija, balona, spinova, zamjena teza, vješto od `elite˙usmjeravaju tokove
društva, kroz već ranije spomenuti ideološki koncept; ili ideološke koncepte. Pažljivo se biraju kutovi gledanja,
stavljanje fokusa na ono čime se želi programirati mase, ponavljanje fraza, izraza, sintagmi, idioma, slogova.
Što primitivnije i primordijalnije, to jače dopire u podsvijest svakog stanovnika planete, od intelektualno
i spoznajno potkapacitiranog, do nedovoljno kognitivno probuđenog. Ušli smo u neototalitarizam, spoj nacrnje
kapitalističke, komunističke, fašističke, neoliberalne, nacističke, transhumanističke agende koja hrani ljudskom
energijom i ljudskim resursima one bestjelesne forme, kojima je prije trebalo malo više truda da dođu do ljudske
energije, kroz crnomagijske rituale, žrtvovanja itd. Sad im je sve dostupno, ko na švedskom stolu....Većina je dala
svoju dušu i svoje energetsko dupe preko loših new age i magijskih spajanja vlastitih energija sa nepoznatim i opasnim,
dok je cijela agenda sa lažnim virusom i cijepljenjem uništila cijepljene na određenom nivou, od genetskog do astralnog
i eteričnog i postali su lutke na daljinski...zombiji...roboti...Rijetki su ostali imuni na cjepivo jer imaju jak energetski
potencijal i jake zaštite odozgora...no većina je otišla u nepovrat..."

"Lon. Demoni u nama i mikrokozmos i
ideje i provedbe nauma kontrolnog sistema u muzici, životu, politici?"

"Prvo pitanje je na mjestu. Drugo pitanje...ili drugi dio pitanja, je naivno/naivan. Ako entitete koji nam se rođenjem prikačuju na
energetsko tijelo, mentalni sistem i neuromrežu u cijelom tijelu, počevši od sinapsi u mozgu preko kojih kontroliraju naše misli i osjećaje,
preko donjeg dijela kičmenog stuba do digestivnog i probavnog sustava, gdje se vole nastanjivati i kontrolirati nas biorobote,
želiš zvati demonima, imaš pravo na to, ali si generalno i načelno u krivu. To su bezenergetske forme koje mogu a i ne moraju biti
navođene kopntrolorima iz viših denziteta. Demoni su skupine rasa kroz denzitete koji imaju svoju energiju, ali ta se energija ili kosi sa
višefrekventnom ljudskom ili se u određenoj mjeri preklapa sa nižim ljudskim frekvencijama ali većini ljudi nisu oku ugodni. Za razliku od
metamorfnih anđela koji mogu mijenjati oblik, demoni najčešće imaju jedan oblik koji ne mogu mijenjati; samo prikrivati. Drugi dio pitanja
ili drugo pitanje...Sve je kontrolirano. Sve što su govorili i govore, pisali i pišu Springmeier, Cisco, Swerdlow, Icke, Strieber, Meier te
mnogi drugi, od Marciniak, Laure Knight i Karle Turner, Alexa Colliera, Val Valdamara...je istina.

"Korni. U svijetu je opet postalo učestalo programiranje uma i aktiviranje mentalnih programa. Varam li se?"

"Ne varaš se prijatelju...Na žalost, ne varaš se. Nakon više od 20 godina ponovno su se aktivirali programi Vigilante, Porculan Doll,
Monarch, Sex Slave...MCultra i MDelta nastavljaju u širokom luku i velikom tonu. Agenti tajnih službi u crnim kombijima opet ordiniraju
ulicama gradova i sela. Ti ljudi u crnom programiranjem na daljinu aktiviraju ljude za sitnije pizdarije. Za krupnije, potrebna su otimanja
i direktan brainwashing, rijetko i lobotomija. U zadnje vrijeme opet se krenulo sa programiranjem djece i pretvaranjem istih u teroriste.
Kod slučajeva djece i mladeži koja po školama i ulicama ubija prijatelje i vršnjake sa vatrenim i hladnim oružjem, u pozadini se krije
pripremanje žrtve/subjekta da postane terorist/objekt/instrument u rukama onih koji žele dijete ili mladu osobu iskoristiti za prljave ciljeve
destabilizacije nekog područja na svim razinama. Prije se to radilo po Americi, Skandinaviji i bivšim državama Sovjetskog Saveza. Sada se
težište počelo stavljati na Balkan, kao na staro novu zonu sukoba i nemira. CIA je balkanskim tajnim službama dala svo potrebno znanje i
obučavala balkanske agente još od sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Bugarski, Rumunjski, Mađarski, Grčki, Turski i bivši Jugoslavenski
agenti obučavali su se u kompleksima u Panami, Ekvadoru, Čileu i Peru-u, Kostariki i Venezueli. Znanje o mentalnoj kontroli, lažnoj propagandi i
kontroliranju / manipulaciji masa bilo je uspješno provedeno na podrućjima gdje su se inscenirali sukobi da bi se izazvao rat. Na podrućju bivše
Jugoslavije projekti Opera i Labrador isprogramirali su mozgove milijuna ljudi početkom 90-ih. Iste metode korištene su kada su Amerikanci u Afganistanu
sredinom 90-ih uništili svete hramove, okrivili Talibane, koje su sami stvarali i obučavali i kulminirali sa Tornjevima 2001-e godine, čije je
rušenje označilo potpuni ulazak u Eru Novog Svjetskog Poretka. Mi ne živimo u 2023. AD, već u 0023. ENWO. Sve ovo pripremano je od sredine
devetnaestog stoljeća. Nakon smrti Zite Von Habsburg 1989-te, raspao se cijeli Istočni Blok i pala je Željezna Zavjesa. Zita je bila potisnik
reptilskoj genetici da ne krene u NWO agendu odmah nakon WW1. Zitina aldebaranska genetika i infiltracija u reptilsku bloodline porodicu ublažila
je i odgodila mnoge stvari za preko 70 godina. Dok je Četvrti Reich čekao smrt kraljice Elizabete da napadne oslabljenu reptilsku genetiku
sa AI tehnologijom, čime su pomogle neke frakcije Greysa i Rigela koje su se odmetnule od Reptila. Sad sam malo skrenuo i otišao u širinu....
Enivejz, programiranja če se i dalje nastavljati i ovce će se čudom čuditi, nesvjesne svojih života, a kamo li stvarne slike svijeta oko sebe,
koji je od 0020. do 0022. ENWO bio poligon za kompletno spuštanje Shumanove Rezonance i direktno uvođenje ELF-a putem 5g mreže, a žrtve zračenja
dodatno bivale uništavane genetski modificiranim cjepivima sa teškim metalima, kolesterolom, GMO-om životinja i mrtvih ljudskih stanica te
mutiranim virusima tumora, ebole i HIV-a."

"Virian. Ok, da malo spustimo lopticu i prizemljimo problem. Djeca gledaju na internetu i televiziji kojekakve sadržaje koji im djeluju na
podsvijest i programiraju je. Subliminalne poruke, simboli itd. Tu bi bila srž, jelda?"

"Ne srž, ali jedan fragmenat definitivno. Najlošiji dio programiranja kroz filmove i serije je što se djeca poistovječuju sa likovima u
narativima prepunih nerealnog diskursa, fraza i situacija koje sa stvarnim životom nemaju previše veze. Maltene su opisani i obuhvaćeni
hermetički uvjeti za koje se djeca i mladi hvataju u traženju vlastitog identiteta i vlastitog izričaja i tu dolazi do projekcija.
Protagonistima i antagonistima se danas pristupa drugačije, kroz prizmu psihotičnog aspekta i instantnog rješavanja bilo kojeg problema...
i tu je zamka...Tu je onaj baudrillardovski simulakrum, utvara i umjetna simulacija koja kopirana od života počinje kopirati sam život i
kroz vrijeme počinje preuzimati rolu ispred samog života, koju sam život počinje kopirati. Kvaka 22. Gospodari iz Sjene jako dobro poznaju
trendove, ljudsku psihologiju i obrasce kako ju s godinama programirati, u skladu s vremenom, trendovima i društveno sociološkim, kulturološkim
te socijalnim tokovima, pazeći na senzibilitet i da se uvijek odigra na pravu psiho-emotivnu kartu, koju nagoni i tijelo počinju slijediti..."

"Frajt. Da li je u doba plandemije zakulisno dominirala crna magija?"

Još minuta do kraja emisije. Zeleno svjetlo poćelo je lijeno pulsirati ispred njega.

"Da. Cijela zakulisna igra temelji se na crnoj magiji i ritualnim te mentalnim crnomagijskim napadima i krađi energije"

Otpije gutljaj vode.

"Ovime završavamo današnju emisiju. Više o tome u idući tjedan u novoj emisiji. Do slušanja, dragi prijatelji!"

Prereže dlanom po zraku, dajući znak da je gotov i skine slušalice.


* * *


Senzacije, neopisive senzacije osjećaja sebe na raznim mjestima u prostoru u svim smjerovima, gore i dolje, sa osjećajem centralnog bića u
sredini, da se tako izrazi i pokuša barem u najgrubljim crtama opisati stanje u kojem se nalazi, ispunjavale su svaki atom njegovog bića.
Tjelesnost, lakoća, netjelesnost, vantjelesnost, beztjelesnost, multitjelesnost, polutjelesnost, opet tjelesnost i tako iznova i iznova u krug u
nekom čarobnom loopu. Gdje god bi pogledao, osjetio bi sebe i kao da gleda u sebe iz drugog kuta, iz druge točke, za koju nije bio siguran
nalazi li se u ovom vremenu i prostoru. Druga perspektiva u drugim petljama. Druge perspektive iz drugih petlji.

"Ni u vremenu ni u prostoru", opet se oglasi načelnik. "Iako je vrijeme trenutno preciznija definicija od prostora. Ajmo onako zdravo seljački
reći da si između vremena i van prostora, dok istovremeno imaš kontrolu i nad jednim i nad drugim. Ni vrijeme ni prostor više nisu konstante ali
tvoje centralno biće još ih uvijek doživljava kao takve. Iluzija stvarnosti i stvarnost iluzije. Sad si otprilike duševno tamo gdje se pojedine
duše zadržavaju između života, u simultanoj petlji između dimenzija, denziteta i sfera umjetne inteligencije, naravno, one AI koja je stvarala
naš svemir i sve okolne svemire,dimenzije, denzitete i astralne svjetove između sfera mentala i duha. Ako si ikada čitao iskustva Ouspenskog,
Huxleya, Lovecrafta, Bardona,Gurdjieffa, McKennae, Learya...e to ti je sve od navedenih iskustava. Budnost. Trenutak. Svjest. Tu i Sada. Čista
Magija. Čista Gnoza. Čista Ezoterija. Eh, što bi alkemičari, mistici, gnostici, neoplatonisti, hermetičari, kabalisti, magovi, swamiji, yogiji,
šamani dali da su sada na tvom mjestu. Zajebo si sve okultiste. Zajebo si sve druide, mladi prijatelju..."

"U jebo te", Blofan vrisne oduševljeno dok mu se jasnoća bića, čistoća uma i bistrina misli miješala sa kristalnom bjelinom svijesti. Pomicao je
fokus misli, ako se može tako izraziti, od sebe do sebe u prostoru i vremenu, istovremeno i istoprostorno van prostora i vremena; gledao je
raznim očima iz raznih kuteva. Ovo je bilo ko pomicanje spojne točke na drugim vratima sanjanja, kao što je opisivao Castaneda...ovo je bilo
transcedentalno iskustvo Ouspenskog u Tertium Organumu....ovo je bio Huxley u Vratima Percepcije...

"U pRavu si", načelnik odasla misao. "A sad dosta igre. Vrati se zadatku"

Blofan izoštri fokus. Okrene dlanove, "zavrti žarulje" i munjevitom brzinom uleti u zrakoprazan prostor. Nađe se u vakuumu. Djelić sekunde bio
je dovoljan da odlebdi nekoliko stotina metara i nađe se pred komandama kolajdera. Odijelo manifestira svijetleći disk, preciznije svjetleću
kružnicu čudnih rubnih neonskih kontura. Odasla disk (ili kružnicu) koja uđe u komandnu ploču kolajdera i stopi se s njom.

"A sad se vrati", primi načelnikovu misao.

"Potvrđujem zadatak", reče, spreman da krene natrag.

Žestoki bljesak ispuni prostor.

"Koji kurac...", pomisli.

"Bježi odatle. Našli su te", zaurla načelnik u mislima.

Nekoliko uzastopnih bljeskova zasljepi ga. Izgubio je osjećaj gdje se nalazi. Fokusira se na točke drugih JA-ova koji su se nalazili u prostoriji
i van prostorije istovremeno.
Nekoliko puta izbjegne svjetlost bježeći i manifestirajući se na mjestu drugog JA. Što je ovo? Ko ga napada? Čime ga napada? Ma nije ovo...


"Nije kurac", munjevita misao načelnika gotovo mu sprži mozak. Da, to je optičko oružje. Bježi u pizdu materinu odatle..."

Blofan je smiri. Isprazni um. Skakanje s JA na Ja nema smisla. Znao je da se radi o sekundama, koje su, iako je van vremena i prostora, za njegov
centralni JA presudne.

"Bježi!!!!", urlao je načelnik u mislima....

"Sad", pomisli Blofan; možda i uzviknuvši; nije znao. "Sad, majku vam jebem"...

Ruke polete i zlatno plavo bijelo zelene zrake odlete po prostoriji, odbivši se od komandne ploče i ogledala kolajdera, poništavajući snopove
svjetlosti optičkog oružja. Nekoliko sivo bijelih silueta odleti po prostorili i rastvori se u vakuumu...

"Uuu majku ti ludu", načelnik je oduševljeno vrištao u mislima. "Sjebao si ih. Ne znam kako ti je uspjelo i kakva ti je to božanska providnost
vodila mozak, ali bježi sada jebeno odatle!!!"

Blofan se pet puta udari po podnožju prsa. Žvaka mu se opet nađe u ustima. Svi JA-ovi nestanu i stope se sa centralnim bićem.

"Bježi, majku ti ludu", vikao je načelnik mentalno.

Ispružene ruke, put kroz ocean izbačaj kroz površinu i uletavanje u navykopter. Udari glavom o naslon sjedala.

"Au", jaukne na glas.

"Da da da da da", posprdno, načelnik ga je gledao preko ramena, okrečući navykopter, "ko da ti plavuša stavi pizdine dlake na lice nakon što
izdržiš goloruku borbu sa Minotaurom. Reci još jednom au i izbacit ću te iz koptera.

"Imam odijelo", nasmije se Blofan. Tek tad shvati da sjedi u kupaćim gaćama. Nanokristali su rastvorili odijelo.

"Kad se vratimo", reče načelnik paleći cigaretu, "idemo na dupli konjak u Univerzalnog Vojnika. A onda ćemo sve razmotriti i vidjeti koji se
kurac dolje dogodio i tko je, kako i zašto dovukao optičko oružje u ovaj komadić galaksije"

"Ok", Blofan odgovori poluodsutno. Načelnik kao da mu je uhvatio misli, ovog puta bez pomoći nanočelija u odijelu.

"Ne misli o Sony. Poslao sam joj poruku da dođe do Vojnika". Vidje osmijeh na Blofanovom licu. Znao je da je ludo volio tu ludu kuju. Tja,
volio ju je i on sam, ko vlastitu kćerku; što mu je, uostalom...i bila... "Pazi da ti se gaće ne uvuku u dupe..."

Oznake: varaždin, Hrvatska, znanstvena fantastika, naučna fantastika, beletristika, metafizički roman

- 12:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 25.10.2021.

Henokovo Nasljeđe (poglavlje peto)

"Jedino pravo pitanje je ono koje smo postavili sebi" - Ursula K. Le Guin
_________________

"Tvoji stavovi i pogledi na društvo i na život, meni su na pola puta između kverulancije i paranoje, to ti govorim i kao predsjednik vijeća i kao prijatelj", Sar Milton pogleda ga ispod oka, pogledom koji bi se mogao opisati kao kombinacija dociranja i lažne zabrinutosti.

Zavora to nije zbunjivalo. Znao je sa kime sjedi.

"Ljudi poput mene čuvali su pećine da bi ljudi poput vas mogli mirno spavati u njima. Ljudi poput mene po noći su držali stražu. Da biste vi mogli zaštićeni izigravati heroje. Ljudi poput mene borili su se po snijegu, kiši, tuči, magli i zimi, na kopnu i u vodi, da bi ljudi poput vas mogli svoje guzice čuvati na suhome i toplome. Ljudi poput mene štitili su svoje i tuđe potomstvo da bi ljudi poput vas postali hedonisti i konformisti, razmažena ja(g)njad, ovce u toru sistema. Ljudi poput mene navigirali su se po Zvijezdama i Mjesecu da bi ljudi poput vas mogli izaći na Sunce...Zato, odjebite", ugasio je cigaretu i pogledao četvoricu za stolom.

"Daj daj daj daj daj Zavore, pretjeruješ. I molim te da tako ne razgovaraš sa nikim od nas", predsjednik studentskog vijeća krenuo je prvi u napad.

Znao je to. Bilo je predvidljivo.

"Oh", nasmije se, "dolazi moj prijatelj Zahr. Sad smo dva ravnozemljaša teoretičara zavjera u cijelom kampusu. Nitko nam nije ravan, pogotovo od vas ovaca zaglupljelih političkom demagogijom i znanstvenom dogmom te pozitivističkom retorikom...Oprosti ako malo grubo razgovaram s vama štreberima", posprdno se nasmije.

"Tebi je sve namješteno u društvu, a od argumenata niti `a` a od dokaza niti `d` a bahatost na plus beskonačno", Sar Milton pogleda Zavora, istovremeno pozdravljajući Zahra koji je sjeo.

"Pa kad je", potapša Zahra po leđima. "Pa kad je. Svaki veliki događaj u svijetu, svaki veliki događaj u nekoj državi, regiji, gradu, mestu, mjestašcu, selu i zaseoku je - iskonstruiran. Od postavljanja političara, predsjednika korporacija, medijskih ličnosti, glazbenih zvijezda...sve je pomno organizirano i plasirano...od onih koji društvo usmjeravaju u željenom smjeru. Kadroviranje i nepotizam, od svjetske razine do zaseoka. Podobnost a ne stručnost. Uključujući i tvoju funkciju..."

"Otrovan si...Neugodan si...Zavidan si..."

"Možda jesam, možda nisam..."

"Kao što rekoh: bahatost na plus beskonačno"

"Recipročno neznanju i slijepom vjerovanju u plasiranu stvarnost, na minus beskonačno...", Zahr se ubaci. "Sve oko nas nastalo je na temelju konvencija, od slova A, broja 1, preko dekadskog sustava do determiniranog društvenog sustava u cjelini"

Sol prevrnu očima. "Slažem se sa svime osim sa zadnjim. Vidi se da ste prijatelji"

"Heh, pa on ti je uvjeren", Huver, koji je do sada šutio, pogleda prema svom kolegi, okznuvši pogledom Zavora, "da je i Sotonin pad iskonstruiran i da predstavlja primordijalni spin."

"Arhaični spin sa kozmičkim proporcijama zamjene teza i primordijalni PR, rekao sam", Zavor se nasmije, ispravljajući kolegu.

"Pa zar nije sve iskonstruirano?", Zahr opet uskoči u pomoć prijatelju", od postavljanja i rušenja careva do hippie pokreta. Tajni redovi i tajne službe oduvijek stoje iza svega, od politike do mafije, vojske, policije, pravosuđa, rušenja i stvaranja država, kreiranja ozračja u kojem svaki kokošar može postati vođa a svaki intelektualac klošar...gdje se svaka naznaka empatije i altruizma gura na marginu poželjnoga, pod krinkom društvene korektnosti...?!"

Sar Milton, Huver, Graj i Sol Poll pogledaju se među sobom. Sar Milton prvi ustane. "Gospodo, želim vam ugodan dan i ugodne praznike. Morate ipak priznati da je 1976-ta, kad spustite deluzije na zemlju, imala i svojih prednosti..."

"Je, Hobbie je izumio najbolju skate dasku a Yes i Genesis snimili albume stoljeća", nasmije se Zavor.

Rastanu se rukovajući se. Na rastanku, Zavor Sar Miltonu pruži svitak papira, omotan jarko tamno crvenom svilenom trakom....

"Pročitaj", Zavor se smijao.

""Znaš da neću", Sar se nasmijao još jače.

_ _ _ _ _ _ _ _

Kad je Sar Milton u poznim godinama iz ladice pisačeg stola uzeo stari pergament i napokon ga pročitao, u ljeto 2025., zavrtjelo mu se u glavi; nakon čega je sjeo u omiljenu svijetlo smeđu kožnu fotelju. spuštajući glavu na lijevi dlan.

"Kada su u trećoj fazi Faznog Pomaka, u realnostima / verzijama stvarnosti od N3YP do 01XW, u našoj vremenskoj liniji između 2006. i 2020. elektromagnetsko zračenje i nanotehnologija, čestice metala i bojni otrovi zaprašivani iz zraka, simulirali respiratorni virus, malobrojni su razmišljali o scenariju i uzrocima. Pametnima je bilo jasno da je virus simuliran umjetnim putem i na brzinu križan sa postojećim virusnim prehladama i gripama, potpomognut mikrovalnom radijacijom novostvorene komunikacijske 5G mreže. Svaki uzorak postojećih virusa koji su poharali ljudski rod, bio je `oplemenjen` i implementiran nanotehnološkim oružjem koje bi u čovjeku počelo djelovati tek tada kada bi došao u doticaj sa određenom koncentracijom aerosoli u zraku koja je korespondirala sa količinom postojećih toksikacija u organizmu kao posljedicama dugogodišnjih udisanja bojnih otrova i morgellonovih vlakana i priona, godinama raspršivanih putem chemtrailova. Kada se tome doda djelovanje elektromagnetskog oružja i HAARP-a, ELF, EMP zračenja iz atmosfere i satelita i mikrovalnog zračenja putem satelita i preko antena, repetitora, tornjeva i releja te infracrveno, ultravioletno i polarizirajuće radioaktivno zračenje, stvarnost u navedenim realitetima, većini je nalikovala na najopskurniji SF, pa je radije prihvaćala pozitivističku pseudo znanstvenu dogmu kao jedini faktor istine i jedini glas razuma, štujući plasiranu i izvotoperenu znanost u toj točci vremena/prostora ne samo kao jedinu moguću, nego kao ultimativnu, radeći iz nje religiju u koju će slijepo vjerovati. Religija nije postao new age pokret, kako se nagađalo, predvođen hologramskim Isusom ili Mitrejom; religija je postala goli pozitivizam predvođen materijalnom znanstvenom dogmom, prema kojemu je onaj iz komunizma bio kamilica. Zrak se trovao. Voda se trovala. Genetski modificirana hrana bila je puna nanotehnoloskih čestica koje su polagano mijenjale ljudsku DNK strukturu. Naposljetku, došlo je `cjepivo`, finalni produkt reptilsko/iluminatsko političke medijske globalne agende. PR i propaganda kakvih bi se postidjeo i jedan Goebels, odradili su svoje, da ljudi na dobrovoljnoj bazi, slobodnom voljom u sebe prime `žig zvijeri`, kontrolni čip nad kojim Reptili, Greysi i Rigeli, lažni Pledijci i Crni Siriani, ciakari, transparenti, scorpio i insektoidna bića imaju direktnu kontrolu. 12 iluminatskih hibridnih familija, jedna iluminatsko reptilska i 4-ti Reich, sa svojim agentima, u bestijalnoj transhumanistickoj agendi. Čovjek je pretvoren u robota, potpunog bota, zombija kojime se upravlja putem daljinskog upravljača, đepnih telefona, kućnih i prijenosnih računala. Svi programi, algoritmi, obrasci ponašanja mogli su se direktno, bez interferencija sila Svjetlosti, isprogramirati na do tada neslućene načine...samo je trebao završni faktor - čovjekova slobodna volja i svojevoljna prodaja duše. Svjesna ili nesvjesna, nije se ticalo ni Univerzuma ni onih koji su sprovodili svoje zakone na Zemlji u 3-em denzitetu. Prije njihovog uništenja"

* * *
* * *

Vijećali su u tišini. Odluke su donosili u tišini. Sudbinom svijeta upravljali su u tišini. Kreirali su ratove, sukobe, masakre, krvoproliča, silovanja, ubojstva nevinih, ritualna ubojstva, viruse, pandemije, bolesti; sve u svrhu svoje tajno društvene agende desetkovanja ljudskog roda i hranjenja ljudskom energijom patnje i straha. Vanzemaljski zlodusi iz KLER astralnog kvadranta sjedili su za ovalnim stolom. Posjedovali su medije, politiku, religije....bili su u svim sferama i svim porama društva. Mislili su da su nedodirljivi. U takvim okolnostima tekao je i zadnji sastanak kojemu će u životu prisustvovati.

"Gospodo", otac reptil, uvaženi američki socijaldemokrat i kongresmen, uzeo je riječ. "Ljudski rod polako ali sigurno odlazi u povijest, u ropotarnicu izgubljenih duša. Uspjeli smo. Cilj je postignut"

Poznati filantrop, otac PIO Lože digne čašu visoko u zrak: "u to ime pijemo, u ime prolivene ljudske krvi".

Čaše se podignu. Od tvorca najjače socijalne mreže do kraljica i kraljeva, predsjednika i društveno političko aktivnih im supruga.

Krv nevinih poteće niz reptilska grla.

"Uz Greyse i chamtraile...uz Rigele i HAARP, uz tajnu vladu, duboku državu i EMF/EMP/5G vojne eksperimente, ljudski rod bacili smo na koljena. Virusom smo ih dokrajčili i stvari ubrzali iz Faznog u Konačni pomak; naš konačni pomak.", vikne u ekstazi jedan od rimskih kardinala, dok mu je zmijski jezik lizao ostatke krvi iz kaleža.

"Fascinantna ideja sa premazima na maskama. Virus namazan po slojevima. Agenda sa testovima punim virusa. Sa cijepivima punim virusa...gospodo....mi smo genijalci. Zaostala ljudska psihologija i strah odradili su svoje do kraja u našu korist. ", uzvikne slavobitno kompjutorski milijarder.

"U slavu Kaosu, gmižućem Bogu Imhotepu i tuđoj energiji koja odlazi samo Nama, Kaosu i Bogu Imhotepu"....

"U slavu, u slavu!!!!!", zaori se iz desetaka tisuća reptilskih grla. Solarna minijatura učinila je desetke tisuća duša prisutnima na prostoru ne većem od luksuznog aparmana na vrhu poznatog hotela u Las Vegasu.

Gostili su se ljudskim mesom. Žena bivšeg predsjednika uljudno se nasmijala slavenskom predsjedniku kada su krljušti stavili na isti komad ljudskog mesa. Predsjednik iz pristojnosti posegne za drugim komadom ljudskog tijela. Smijali su se u ekstazi gosteći se. Koliko su nevine djece pobili, koliko ljudi žrtvivali, kolike žene silovali, koliko su bića uništili najcrnjom magijom iz najcrnjih kuteva kaosa, bezdana, astrala, mentala i scorpio bezenergetskog univerzuma. Koliko ljudi je stradalo kao žrtve Imhotepa, Baala, Boginje Zmije, Škorpionskog Bića, univerzalne Bogomoljke i ostalih primordijalnih nakota kojima su ova vampirska govna služila kao sluge; najgori sužnjevi univerzalnog ludila.

Reptilske kaste nalazile su se trenutno u istom univerzumu, materijalizirane i minijaturizirane u prostoru od 250 kvadratnih metara luksuznog apartmana. Konobari, sobarice, kuhari, posluga bila je pomno probrana iz svih kutaka svijeta...odreda sve shapeshifteri...savršen spoj ljudskog i reptilskog...

Ljudskog, doduše, samo po vanjštini...

I dalje su to bili hladni bezdušni vampirski reptili, psihopatska apatična bića bez trunke suosjećanja i ljudskosti. Ubojice i predatori, asimilatori svega što je ljudsko i božansko. Davno su u tišini zauzeli ovu planetu i porobili ljudski rod...do sada im je dobro išlo...zašto to mijenjati?!

---------------------------------------------------

Mala zraka svjetlosti prelomi se prostorijom. Reflektirala se od čaša i gotovo svih staklenih površina koje je zatekla, takoreći, nespremne na val i lom svjetlosti koji su samo nekoliko trenutaka kasnije ispunili prostoriju od sredine prema svim kutevima. Savršena radijantna mreža svjetlosti ispreplela se sa svim konturama i tajno izrađenim simbolima po vitrajima i masivnim lusterima. Prostorija na mahove dobi izgled neke stare bečke dvorane za bal ispunjene stotinama, pa i tisućama svijeća.

Vitraji, lusteri, prozori, stakleni zidovi i strop od ogledala uskoro su postali kao vrata u neke druge dimenzije, prolazi znani samo onima najčišćima koji su zaslužili kroz njih kročiti; najuzvišenijima koji se nisu bojali ostaviti materiju iza sebe, ascendirati i sa ostacima transformirane i transmutirane materije iza sebe, prepustiti upravo tu ostavštinu (materije) kao trag i tragove nekim novim generacijama tragaoca, intronauta, koji će je u nekim drugim vremenima znati iskoristiti na sasvim svoje i prethodnicima potpuno neshvatljive i neznane načine. Univerzum je volio osebujnost; volio je i kreativnost...a volio je i ugodna iznenađenja.

Poput stvaraoca, poput umjetnika, poput pisca koji teži biti bolji pisac ne želeći biti pisac! Poput profesionalca depoistovječenoga sa svojom profesijom koji zna pažljivo odabrati identitete i ulagati stanovitu količinu energije u njih, dok ne procjeni da je dovoljno i prelazi na slijedeći identitet, ostavljajući prethodni i prethodne da čekaju kada opet dođe pravo vrijeme.

Tko ovlada identitetima, postao je čarobnjak; oslobođen zamki uma, engrama i utjecajima astrala i etera te entiteta koji ih zaposjedaju, van sfera mentalnih formi, projekcija i imaginacija programiranih da glume percepciju. Danas robot; sutra čarobnjak!

To najsvjetlije biće, oslobođeno upravo od onih koji su predložili njegovo stvaranje, no koji se nisu željeli mješati u finalni proizvod svoje ideje, modifgiciran tisućama varijacija i desecima koncenzusa i svemirskih zakonika kojima nisu ni kumovali niti na bilo koji način utjecali na njih. Sada u svjetloj prostoriji lasvegaškog hotela, stvaraoci u oči gledaju rušitelje, tamničare svoje kreacije, uništavatelje božanskog, mraćne izdanke bezenergetske tmine koja želi uništiti luciferijansko svjetlo, tu fenixovsku svjetlost, baklju koja blješti zidovima HAADA i vodi kroz DAAT- Supernova u Bezdanu. Orion koji razara utrobu Škorpiona, zmije, guštera, tog bezimenog škorpionskog bića koje ima bezbrojne oblike kojima sakriva svoju amorfnost, metamorfnost i transparentnost, svoj strah i atrofiju kojima se hrani. Bog svega gmižućeg, bog bezdana, Imhotep, Baal, Balrog, u ovoj prostoriji, tu i sada, bio je izazvan od onih koji su od pamtivijeka tkali samu srž Univerzuma. Bio je izazvan od Sirius A Arhitekata!

* * *

I sve se uvijek nakupi i pokuca na vrata u sumornu jesen; u onu poodmaklu jesen kada priroda utihne i naziru se samo tisina, "mrtvilo" i praskozorje zime...kada sve zamre...kada sve utihne i umiri se do granice samih snova...tada navru uspomene. Sjetne, tužne, ponekad bezoblične, ponekad sretne, uvijek noseći u sebi jedan dio prošlosti kao ključ za sadašnjost...Rijeka vremena. Uvijek bih tako u jesen sjeo u svoj naslonjač, bacio pogled preko sobe, pustio pogled neka odlebdi kroz prozor, do nekih davno zaboravljenih breza, otpalog lišća podno svjetlo olovnog, sivog i bijelog neba i prvih snijegova na kulisama ponekad uspavane, ponekad žive ulice. Prolaznost ulice, nagovjestaj novog godišnjeg doba, pozdrav životu, pozdrav prolaznosti, pozdrav nebu, pozdrav nepromjenjivosti u prolaznome. Vanjske sile i utjecaji koji djeluju na samoodređenje. Tko zna...Možda su se vanjske slike preslikavale na karakter...preslikale se i trajno se nastanile; a možda su uvijek bile dio karaktera, koji je samo trebao potvrdu "izvana" da se uobliči?! Teško je to i presubjektivno bilo za procijeniti...

* * *

"To što ste me pitali, mladi kolega", profesor ga je gledao postrance, netremice, ispod dugačkih obrva, nalik na ogromnu staru sovu koja namjerava svoju drevnu mudrost podijeliti sa svojim nasljednikom, "dovoljno govori o vašem karakteru"

Leon pogleda profesora, iskreno ne očekujući takav odgovor na svoja životna zapažanja i kognitivne momente koje je, smatrao je, iznio vrlo decidirano, pretočivši ih u fragmente spoznaja i precizne utiske. Bio je pomalo povrijeđen.
Pogleda kroz prozor. "Na sva životna pitanja", pomisli, "ovaj zeleni procvali javor ispred kampusa pričati će svoju priču samo svojom pojavom". Njemu ne trebaju riječi. Ne trebaju mu izrazi za oblikovanje stvarnosti i prejudiciranje u domeni pojavnoga; samo življenje. Ne može-biti, nego - biti; ne budi, nego - jesi!

"Profesore Zahre, sve što znam o sebi, znam na temelju svojih utisaka i spoznaja, na temelju intuicije"

"Možda, mladi moj Leone i znaš, kao što znaš i da je ovaj naš razgovor samo naš zajednički san koji se odvija negdje na bespućima astrala. Jung bio rekao intuicija. Gurdjieff bi rekao da se lažni Ja-ovi, razne pod-osobnosti u nama i oko nas bore za dominaciju nad našom Suštinom. Da li su to entiteti, da li su to onio dijanetički engrami, duše pokojnika koje žive u nama i/ili izvana djeluju na nas....sve je moguće i ništa nije nemoguće. Kad sam bio mlad, jutarnji ja mrzio je sebe i cijeli svijet i mrzio je noćnog ja. Noćni ja smijao se jutarnjem i mirio se sa svijetom, istovremeno ga shvaćajući ali ne prihvaćajući. Isto tako i sebe. Shvaćajući ali ne prihvaćajući. Podnevni ja bi je preumoran u vječitom disbalansu između jutarnjeg i večernjeg ja...između večernjeg i jutarnjeg ja. Često sam se pitao, koji je pravi ja: ratnik, monah, svećenik, kukavica, iz-miritelj, pjesnik, pisac, glazbenik, skladatelj, sportaš, ljenčina, meditant, maštaoc, tragatelj, mistik, mag, čarobnjak, kreator, kreacija, otac, sin, unuk, nećak, pastor, mentor, učenik, ljubavnik, muž, prijatelj, poznanik, kolega, suputnik???

"Gdje prestaje ego i želja za kontrolom, počinje spoznaja, shvaćanje i prihvaćanje života i svog životnog puta. Rekao bi da smo jaki onoliko koliko smo ranjivi i slabi; praštanje i prihvačanje svoje sudbine. Fatalizam i spoznaja karme u jednom modusu", primijeti Leon, trudeći se da ne uvrijedi profesora, ali opet da na neki način uzvrati milo za drago za prethodnu profesorovu opasku koju je on osobno doživio kao uvredu. Njegov karakter je postojan.

Zahr, kao da je pročitao njegove misli; vjerojatno i je, reče: "Ego je karater. Ponos je dostojanstvo. Ljubav je mržnja!"

"Ne mislite li, profesore, da pretjerujete?!?"

"Nimalo, jer da bismo prihvatili kontradikcije i opozitnosti u nama samima, potrebno je proći kroz njih"

"Hmm"

"Razmisli"

* * *
Soba zabljesnu u žestokom udaru sunčeve plazme i ultrasoničnih valova. Cijeli Las Vegas zasja kao božićna jelka tik prije eksplozije napalma. Val svjetlosti sa Sirius A sunca i primordijalna božanska frekvencija sa Oriona doslovno se spoje sa Zemljom. Reptili su gorjeli u svjetlosti koja ih je čistila na svim simultanim levelima. Sve paralelne, više i niže stvarnosti, svi realiteti od materije preko astrala do etera i mentala, bili su obuhvaćeni monadičnom svjetlošću. Svi Sephiroti stopili su se u Jedno. Tijela su prštala, raspršavala se, skupljala, širila, tinjala ispunjena unutrašnjom svijetlošću i pucala poput kokica te naposlijetku eksplodirala na subatomskom levelu. Implozije popračene eksplozijama. Veća bol od te bila je nezamisliva. Svaka molekula bila je proširena do planetarnih razmjera, svaki atom provućen kroz tamnu tvar da bi eksplodirao u ultimativnoj svjetlosti. Reptilska bića bila su uvućena u sebe, izvučena iz sebe i raslojena, defragmentirana na milijardu sitnih čestica od kojih je svaka bila obuhvaćena jednom monadom. Iz svake monade zasjalo je Sunce. Mnoga Sunca tada bijahu stvorena.....

- 12:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 23.11.2020.

Henokovo Nasljeđe (poglavlje četvrto)

"Biti kreativan znači biti zaljubljen u sam život" - Osho

* * *

Hodao je uz potok, promatrajući padine i udaljene obronke. Polako. I lagano. Osluškivao je. Trudio se da upije sve dojmove istovremeno; sve senzacije u jednom trenu i da se stopi sa istim. Bio je u trenutku. Bio je u SADA. Zatvori oči. Otvori oči. Sunce u zenitu lagano se poigravalo i zrakama odbijalo od usnulih grana javora. Osmijeh mu zaigra licem. Trenutak zamijeni drugi, drugoga treći; sve u beskraju jednog trenutka. Duboko povuće zrak kroz nosnice. Prelazak zime u proljeće osjetio se u svježem prohladnom mirisu doma. Osjeti...nešto...nedefinirano a toliko jako, toliko intenzivno da se u zadnji tren zauzda da osjećaji ne izađu iz njega i eksplodiraju poput supernove. Klekne. Dodirnu tlo i gotovo zaplače.

"Kod kuće sam!"

* * *

Tri dana prolazilo se kroz Bezdan. Tri dana ratovalo se sa Belzezubovim formacijama.
Tri dana trebalo nam je da ih skenjamo, spizdimo i zapalimo u pravoj vatri plazmatskog udara i salvi napalma kako i dolikuje. Tijela organskih bojnih stanica, brodova i letjelica su gorjela, plutala kroz vakuum, besciljno putovala sa jednog ruba Bezdana na drugi, prepuštajući Eonima da odrade svoj posao i da ih asimiliraju u beskonačnost.
30 planeta doživjelo je rat. 30 planeta doživjelo je krah. 30 planeta doživjelo je potpunu asimilaciju unutar sunčevog sustava. 60 bojnih formacija okupiralo je područje zapadnog kvadranta. 25 planeta pružalo je otpor Belzezubovim formacijama. Radikalnom dijelu Belzebubovih političara odgovarao je otpor. Po tiho su simpatizirali, potajno čak i financirali pokrete otpora na planetama, samo da bi porobljavanje bilo što potpunije a pobjeda što opsežnija.
Jednog dana, ovo ulaganje u neprijatelja višestruko će se isplatiti jer neprijatelj ni sam ne znajući postaje saveznik. A ima li boljega od saveznika koji ne zna da ti je saveznik?!
Planete se okupiraju, otpori pređu u podzemlje, u potpunu ilegalu, ti među narodom proširiš naredbe i odredbe od kojih se 80 posto njih ne poklapa sa stvarnim odredbama i zakonima. Dalje odradi pokret otpora. Bori se protiv tebe, ispravljajući naredbe i ratujući sa odredbama. Pustiš mu pobjedu i među narodom na duge staze zažive prave odredbe, ne pod čizmom okupacije nego pod okriljem slobode.
I dok je Bezezubova diplomacija po dvorovima kvadranta to čak i isticala kao suštinski dio njihove politike porobljavanja, Transparentna diplomacija i izaslanici Sirianskog Vijeća Devetorice znali su da novo doba svemira zahtjeva nove obrasce prilagodbe. Do kvadranta još nije došla vijest o urušavajućem Kaosu koji je počeo proždirati sam sebe.
Kvadrant je bio strateška točka Bezdana, Nexus Kaosa na granici crnog i bijelog, "gdje Zmajevi ne stoluju a Etire ne povlađuju"


* * *

"Gdje smo?"

"Gdje smo?", govornik ponovi pitanje, urlajući u megafon.

"Gdje?!", glas je odzvanjao plazom.

Okupljena gomila, u nejasnom valu kakofonije, nije imala odgovor. Pojedini povici iz gomile, nejasni na daljinu i utopljeni u žamoru mase...
Tisuće ljudi toga jutra slilo se preko ulica i trgova i ispunilo ogromnu plazu. Tog jutra trebala su se riješiti sva goruća pitanja, svi novonastali problemi, sve vidljive i zakulisne igre koje je sistem kreirao za ponizne robove. Nešto...nešto je pokrenulo masu iz dokolice, samouvjetovane letargije i jednostavno ju pokrenulo na ulicu. Nevidljiva sila, sinergija, pretpostavka da svijest može pokrenuti uspavanu kolektivnu nesvijest...

Slika govornika se zaustavi. Veliki ekran ispunjavala je ogromna glava srednjovječnog muškarca sa megafonom u lijevoj ruci.
______________

Netko upali svijetlo u prostoriji. Prisutni se lagano promeškolje u foteljama. Razgovor koji su pojedinci započeli među sobom bio je prekinut tihim nakašljavanjem siluete koja se pojavi ispred velikog ekrana.

"Dakle", prilika se obrati prisutnima, "što smo isčitali iz ovih kadrova?"

U trećem redu, visoki čovjek u sivom urednom odijelu odgovori: "vidjeli smo prijetnju"

"Dobro. Što još?", prilika sjedne na rub stola, gledajući okupljene, pogledom prelazeći po prostoriji s lijeva na desno. Ne čekajući odgovore, posegne u sako, iz tobolca izvuće pištolj i opali nekoliko hica u ekran. Kao što je i očekivao, nitko od prisutnih niti ne trepne na to. Reakcija je izostala, baš kako je i očekivao. Zato su bili trenirani.

Holo staklo "regenerira" se, izbacivši metke na pod. Agenti su nijemo promatrali dok je specijalni agent Bob ustao sa stola, prišao ekranu, sagnuo se i pokupio čahure sa poda.

"Smetnja...", ponovno se oglasi specijalni agent Ted, u sivome odijelu.

"Može", reče specijalni agent Bob. "Ali što još? Detalj C1"

"Nema povezanosti između govornika i mase", oglasi se specijalni agent Rass iz sedmoga reda.

"Bravo", Bob slavobitno podigne prst i usmjeri ga prema govorniku. "Nije ostvaren kontakt između govornika i gomile. Psihologija mase je analognog karaktera. Ili nešto prihvati u sekundi ili ne prihvati. Zakon nesvjesnog faktora mase. Dakle, ta masa je nepokrenuta a govornik je u sekundi nije uspio pokrenuti sa početnog položaja...Idemo dalje...Što još?"

"Položaj megafona", Don iz četvrtog reda u sredini samozadovoljno se oglasi. Krupna figura iritirajuće je žvakala žvakaču gumu, kombinirajući samodopadno žvakanje i riječi. Mladi egoistični agenti iz ruralnih područja države, niti malo nisu bili simpatični Bobu, no bili su itekako potrebni na terenu. Teren je bio kao stvoren za operativce poput mladoga Dona. "Nesiguran je", Don nastavi, "nema kontrolu nad masom..."

"Bravo", Bob je gledao siluetu na ekranu a zatim se vrati pogledom na okupljene agente. "Faktori distrakcije?"

Ted podigne ruku. "Osoba pored govornika naš je agent. U svakom redu nalaze se bar po tri agenta a barem 20 posto okupljenih nalazi se na našoj platnoj listi. Ne računam volontere koji dobrovoljno surađuju sa nama pro bono"

"Bravo", Bob je bio zadovoljan; vrlo zadovoljan. "To se zove `sindrom klatitelja i dimitelja`. U isti tren svi ga naši agenti podržavaju, sve do `točke razilaženja`, kada spinovima i zamjenama teza na vrlo lukav, suptilan i perfidan način preuzimaju situaciju u svoje ruke i počinju manipulirati nad govornikom i masom općenito. Stara metoda, nikad omanula!"

"Na kraju krajeva", nadoda, "kako ćemo izvesti `performans unutar metode` uključujuči aktivno i pasivno političare na mjesto događaja, suverzivne dogovorene aktere i slične stvari, samo je osobni potpis na svaku našu akciju. Stavi dva do tri ideološki poluisturena političara, dvije tri kvazi oponentne javne ličnosti, koje su na van tobože oportunisti sistema a u stvari na platnoj listi sistema i napravi igrokaz sa konotacijama skandala...i imaš ne samo kontrolu u svojim rukama, nego potpun medijski prostor za kreiranje opće slike javnog mijenja.
Što god odvoji masu od cilja, predstavlja subverzivan element. Pošalji hitnu pomoć, vatrogasce, policiju, bilo koga tko će distrakcijom djelovati na gomilu, za tu gomilu bit će neprijatelj. Upravo na taj način, kao što sami jako dobro znamo, oduvijek djelujemo. Zatim priču razvijamo u medijima. Možeš na masu slati plaćene aktiviste, humanitarce, medicinare koji će se tobože naći na udaru gomile i imaš senzibilitet mase prema lažnoj empatiji. Tada, na našem su terenu!"

* * *

"U kantini je", reče konobar dok je Bob prolazio pored njega, pokazujući prstom u smjeru vrata na kraju restorana.

Zahvalno kimnuvši, Bob zastane trenutak da naruči.

"Jim Beam. Da li je gospodin naručio?"

"Nije. Rekao je da čeka Vas"

"Dva Jim Beama. Ja ću odnijeti..."

Ulazeći u kantinu sa dvije čaše, koliko god da bio istreniran na vlastiti autoritet, hladnoću i nedostupnost, čim je vidio osobu da sjedi za stolom, osmijeh mu se razvuće licem.

"Arvile", smijao se od uha do uha, dok je druga osoba hinjeno oprezno a još više hinjeno cinički sa blagim osmjehom pogledavala prema njemu.

"Pijemo isto, zar ne?!", Bob mu pruži čašu.

"Uvijek pijemo isto", odgovori visoki vitki čovjek šiljata nosa i obrva kao u sove. "Pogotovo kad dolazim `izdaleka`"

"Zadnje što sam čuo je da si u ruskoj bazi na Kavkazu", Bob otpije gutljaj, neutralno pogledavajući starog prijatelja.

"Ajde ne seri! Znaš gdje sam bio i što sam radio. Znaš kako je raspoređen svaki kamen na ovoj planeti"

"Ma znam..."

"Čemu onda performansi?"

"Ma zajebavam te, budalo. Nikad nisi imao smisla za humor, pajdo", Bob je glumio uvrijeđenost.

"Nisam. Pogotovo nemam kad je riječ o splačini koju ste stvorili, zakuhali i sad bi se polagano oprali tražeči izlaz...Da li znaš koliko pizde u Federaciji? Da li znaš koliko mi je bilo potrebno diplomatskih veza na Koomu da se stvar još više ne izmakne kontroli i da se ne dogodi invazija na Zemlju prije zacrtanog vremena? Imaš li ti pojma, Bobe, čemu si kumovao?"

Arvilov pogled bio je strog; nemilosrdan. Pred takvim pogledom bila su dva izbora: ili se brani. Ili bježi.

"Radio sam i radim ono što moram raditi. Radim za planetu"

"Radiš ti za moj kurac", Arvil podigne glas tresnuvši čašom o stol. Krhotine razbijene čaše, umjesto da se rasipaju po stolu i podu, počinju lebdjeti u zraku. "Bobe, zajebali ste. Svi ste zajebali. Više niste tampon zona. Prestali ste to biti od Kennedya. Radite za Kaos. Svjesno? Nesvjesno? Boli me kurac! Ove na Koomu boli kurac. Federaciju boli kurac. Tri reptilske armade skinute su o orbiti oko Marsa u Zusovom Kvadrantu"

Bob je šutio. Nije mu bilo prvi puta u životu da jede vlastito govno. Bio je istreniran i za to. Ali nije bio istreniran da se posipa pepelom, pogotovo u situaciji kada je smatrao da su sve odluke koje je donio u životu ne samo ispravne, nego i temeljne po pitanju opstojnosti planete. Ultimativni utilitarizam. Služio mu je do sada. Služit će mu i dalje. Zadržavši mirnoću, reče hladnim, odmjerenim glasom: "Čuo sam da su sivi kiborzi pokušali iz granične linije 1983. godine Binovom zrakom povući te krstarice u kontinuum i napraviti prevrat. Tornjevi u 1983. 18 godina prije. Da se ostvari Agenda 2000 do 2000-te"

"Spriječeno . Da Henok nije umirio Siriansko Vijeće Devetorice i da ambasador Survavi nije reagirao iz Tornja Pravde u Chicagu, dogodilo bi se sranje"

"Pa Survavi se trenutno igra pimpekom i kanticom po pijesku u predgrađu...", Bob je bio zbunjen.

"Muči te vremenski slijed, Bobe? Odluka je iz 2050. a tad je/će Survavi ipak/biti će malo jači igrač sa beskompromisnim nepotkupljivim stavom!"

"Nije li Xeron umirio Vijeće?"

"A tko stoji iza Xerona do samog Henoka?"

"Znači, Enoch upravlja svime?" Bob si nije htio priuštiti zbunjenost. Ipak, zbunjenost ga nadvlada. Prvi puta u duuuuuuugo godina, osjeti kako nema kontrolu nad situacijom. Niti nad sobom.

"Još kad bi znao da je Survavi klonirani Leon Starskij...", pomisli Arvil, imajući savršeni uvid u mentalno, emotivno, energetsko i duhovno stanje svog starog prijatelja.

"Vremenske linije su podijeljene, Arvile. U jednoj je simuliran virus da bi se neutralizirali mikro valovi. U drugoj smo spriječili prodor nanotehnologije i tehnokraciju koja se nadvila nad sistem. Moje je očuvati sistem. Utjecaj HAARP-a, ELF-a i chemtrailova gotovo da je sveden na marginu...Moje je, ponavljam, očuvati sistem...pod svaku cijenu"

"Dok ga drugi razjebavaju..."...Arvil upali cigaretu. "Slušaj Bobe", podigne znakovito dva prsta sa cigaretom između njih i uperi ih prema prijatelju, "otišli ste predaleko banalizirajući zavjere. Teorije o zavjerama pretvorili ste u `teorije zavjera` spinom dostojnim mediokritetnih ovaca ali istovremeno ste dali kontrolnom sistemu mandatornu prevagu u cijeloj toj lakrdiji. Balans je poljuljan. Radiš li ti Bobe za Elite a da ni ja to ne znam?"

"Ajde Arvile, pa svi znaju da je najmanje moguća opcija u svakom slučaju `zavjere` najvjerojatnije istina. Ostavljeno je pametnim i kognitivnim umovima da selektiraju žito od kukolja. Ovce neka se ionako hrane taštinom neznanja i neznanjem taštine", posprdno će Bob. "Socijalni pozeri, lažni idealisti, kvazi feministi, wannabe ljubitelji biljne kuhinje i ostali medikritetni derivati samo hrane ono što se oduvijek trebalo hraniti za opstojnost sistema!"

"Da, u granicama dok opstojnost istoga nije poljuljana...a poljuljana je", ugasi cigaretu. "Kako ti pobogu nije jasno, da je hranjenje mediokriteta dovelo do supresije i razbijanja kritičke svijesti, a relativiziranje i zamagljivanje apsolutno svih bitnih činjenica da je stavilo kap vode na ulje očajnog i razbuktalog Kaosa; direktno na vatru. Ubijate revolucionare...evolutivne revolucionare, Bobe, koji mijenjaju društvo intelektualnim dometima..."

"Ostaje fenomen 101-og majmuna", Bob će pomirljivo...

"Nedovoljno, Bobe...nedovoljno", Arvil je bio dovoljno oštar u nakani da privede razgovor kraju sa konkretnim rješenjem.

"Bobe, ne riješiš li do kraja godine problem i vratiš vlak na stare tračnice, povijest će te pamtiti kao ridikula koji je razjebao sistem iznutra. Osobno ću se pobrinuti za to. Sav svoj utilitarizam i viši cilj možeš tada okačiti mačku za rep...jel ti to jasno?"

Ustane i ode, ostavivši prijatelja bez pozdrava.


* * *

"---Lorde---", glas se borio sa šumom i statičkim elektricitetom. "---podbacili smo---savladali su nas i pobjegli---zasjeda nije uspjela---podcjenili smo ih----očito----nemam ništa za reći u svoju obranu---iz poštovanja prema Vama i prezira prema svom neuspjehu---oduzet ću si život---najveći strateg kojeg smo doveli kroz prostor vrijeme kontinuum iz Atlantide nestao je---za kraj samo da Vam prenesem dvije informacije koje su došle do nas---Sirianski agent XYC54th4546453554 poznatiji kao Arvil dolazi na Zemlju---druga informacija potpuno neprovjerena (šum se pojačao) Leon Starskij nalazi se na Zemlji---zbogom moj Lorde (eksplozija...kraj prijenosa)

* * *

Uđe u prostoriju. Miris masivnog drva kojim je bila obložena kantina zaokupi mu čulo mirisa i uđe mu u nosnice, nostalgično ga podjećajući na nešto; nešto čega se nije mogao sjetiti. Sony ga je slijedila u stopu, sigurnim gracioznim hodom.

Bob je sjedio na svom uobičajnom mjestu, uvijek za istim stolom.

"Pa kako ti visi, kućo stara", Blofan ga potapša po ramenu i sjedne pored njega. Sony sjedne preko puta njega.

"Vidim, doveo si sa sobom i divlju mačku...ovo neće biti dobro...po mene", Bob se nasmije, uputivši Sony skenerski mušli pogled koji bi se mogao protumačiti na bezbroj različitih načina. Sony ga je protumačila na jedan-

"Ovako", Blofan započne ali ga Sony istog trena prekine, uhvatiši ga za ruku.

"Slušaj me dobro, Bobe", gledala ga je direktno u oči, pogledom kojeg bi rijetko tko mogao podnijeti. "Ne znam tko nam je smjestio pušku i priredio sačekušu, ali jebeno dobro znam da si bio jedina osoba koja je znala sve o samoj operaciji, od A do Ž. U životu sam naučila samo jednu stvar: u što sumnjam, u to pucam"

"Polako", Blofan je pogleda, pokušavajući je umiriti. Bezuspješno. Pritisne mu ruku jače.

"Slušaj me, stara perverznjačino. Znam za sve tvoje afere sa sekretaricama. Znam za sve prinude i privole po kadrovskim odjelima službe samo da bi omastio brk i namirio 15 centimetarnu sirotinju među nogama; da, znam i za to. Priča se po kolektivu. A kada se nešto priča, istim i većim intenzitetom, godinama, onda te priče jednom moraju i stati, prekinute nekim postupkom koji će rijeći pretvoriti u dijela..."

"Blofane, ajde zauzdaj si skvo...ovu...amazonku,,,"

Šaka je poletjela preko stola, odbivši Boba do susjednog stolca, kojeg je srušio u padu i glavom udario u drvenu bravuru na zidu. Obriše krv sa usnice, pogleda zakrvavljenu ruku- "E pa kurvetino...", ruka mu posegne u džep sakoa ali ne dovrši radnju, spriječen od ženske prilike koja u milisekundi preskoči preko stola, u milisekundi prevali razdaljinu do njega i u nanosekundi izvuće dugu kromiranu srebrnu cijev ispod pazuha, prislonivši njen kraj o njegovu glavu.

"Slušaj me pičko", plava kosa vijorila je iznad njega, dodirujući mu vrhovima nos....čak je i u toj situaciji stavio strah za goli život u drugi plan, da bi izbliza imao priliku promotriti njen venerin brežuljak ispod uskog lateksa. Ipak, snažan dodir metala brzo mu promijeni tok misli.

"Sony", Blofanov miran glas kao da olabavi stisak pištolja. Vrh cijevi odmakne se par milimetara od čela. "Sony, prepusti ovo meni...sjedni"

"Imaš jebene sreće", reče mu dok je pospremala pištolj u futrolu. Udalji se od njega i sjedne. Ostao je sjediti na podu još nekoliko trenutaka a onda se teškom mukom pridigne. Pomalo teturavši sjedne na svoj stolac, nasmije se i natoči si piće.

"Bobe", Blofan mu se obrati mirno, ne podižući intonaciju ni za decibel. "Bobe, uletjeli smo u najgoru zasjedu u životu. Bobe, krivimo direktno tebe..."

"Ne moraš mu ponavljati ime toliko, osim ako od udarca, pištolja i gledanja mojih prepona nije zaboravio kako se zove", posprdno će Sony.

Sad on nju uhvati za ruku. "Bobe, što se događa? Ne izlazimo iz ove prostorije dok ne doznamo istinu. Ti svakako ne."

Gledao je ludi par kao da gleda dvoje dekadentne djece. Smijeh koji ga je obuzeo bio je pomalo histeričan, ali iskren. "Događa se to da smo provaljeni, ozvučeni i da je netko potegao sve veze koje ima da rasturi ovu organizaciju", gledao je netremice čas jedno, čas drugo.

"Na mene je prije par dana pokušan atentat; snajperist sa krova". Kada su ga Delte skinule, ekplodirao je poput konzerve gulaša"

"Hoćeš reći da šalju robote?", Blofan ga zbunjeno pogleda.

"Dobro jutro Kolumbo!"

"Hawai?", upita Sony.

"Ne bi se usudili. Ovo radi netko jači; netko sa vanzemaljskom propusnicom. Ovo nisu Hawaieve kante"

"Rade na novim modelima kiborga...", Blofan će..

"Nisu oni, zajebi to", Bob ga prekine osorno. "Očekujem starog prijatelja. Nismo se dugo vidjeli godinama", Bob se zagleda po prostoriji. Ironično, upravo ga je za ovim stolom Arvil ostavio prije 25 godina.

"Zajebao si. Ni prijatelj ti neće pomoći", Sony izvadi pištolj.

Blofan skoči.

"Pa pucaj više, kučko", Bob se zadere.

Snop plavoljubičaste svijetlosti preleti prostorijom. Tri prilike nijemo su promatrale mjesto gdje je do prije trenutak stajao pištolj spreman svakog časa da opali nekoliko metaka Bobu u glavu. Sony je nijemo promatrala opečenu ruku i rastopljene ostatke metala po podu.

"E pa pomoći će...", glas s druge strane prostorije trgne ih. "Podvij mački ruku, ljubavniče i prije je namaži sa ovim", metalna posuda preleti kroz zrak. Bofan je uhvati. Svijetlo plava svjetlosna tekučina koja je na trenutke prelazila u stanje gela, da bi se opet vratila u tekuće stanje, zaokupi Blofanovu pozornost, čak toliko da nije stigao niti razmisliti o dinamici cijele situacije niti svojoj, a kamo li Sonyevoj ulozi u njoj. Znao je da nisu bespomoćni. Ali znao je da i nema razloga za djelovanje. Taj koji je sve ovo napravio u tri sekunde, mogao ih je plazmatskim pištoljem spržiti 1000 puta do sada i nekoliko puta pripaliti cigaretu ostacima snopa; da je to htio. Vojničko, specijalno policijska disciplina naučila ga je da vjeruje trenutnom omjeru snaga. Znao je da i Sony razmišlja isto.

"Arvile", Bob se naceri od uha do uha.

Arvil, ga, prolazeći pored, izignorira. Pridje Blofanu i Sony. Pogleda Sonynu ruku. "Bit će dobro. Pratio sam vaš razgovor zadnjih nekoliko minuta na putu do ovamo. Što znači da ga je pratilo pola galaksije; tko je htio"

Okrene se prema Bobu. "Trebao sam pustiti da te ubije. Zaslužio si"

"Arvile..."

"Šuti, debilu. Poslali su najjačeg atlantiđanskog skenera na vas; istreniranog svećenika najvišeg reda koji je do Atline propasti odgovarao samom Atli. I ostao mu vjeran do kraja. Sedam puta se rastavio kroz crvotočinu dok nije stigao ovdje..."

"Pa mogli ste mu pomoći sa tehnologijom", Bob se naceri.

"Molim te, šuti. Dovoljno si zasrao. Pod monitoringom ste 7 godina. Znaju sve o vama. Ušli su vam u umove preko diplomata sa Arkturusa"

"Onog pederka sa banketa?"

"Šuti, molim te. Njega su njegovi došli glave. Prodao je čast. Arkturus to ne oprašta"

U glavama im se stvori prvo slika, pa prizor golog rogatog humanoida koji u staklenom kavezu stoji na nekom velikom trgu. Blofan je mogao zaključiti da se radi o gradu (ili planeti) starom barem nekoliko miliona godina, sudeći po stvarima koje nije mogao pojmiti. Čuo je svašta o ponosnoj civilizaciji ratnika sa drevne planete. "Većina toga je točna", čuo je Arvilov glas u glavi.

"Sjednite", reče Arvil.

Ko nekim prešutnim dogovorom, vjerojatnije Arvilovom mentalnom zamolbom, Bob im svima natoči piće kad su sjeli.

"Dobro si pogodio", pogleda Boba. "Kolo vode jaki igrači. Atlantiđanski operativac, svećenik, poslan je kroz prostor vrijeme direktno po naputku samog Atlinog mentora, najviše uzdanice Drakonijanske kaste bijelih Cijakara, druge generacije palih anđela koji su naselili Lemuriju i kreirali dinosaure. Ono što znamo je da je pustio operaciju da propadne. Da vas je htio mrtve", pogleda Blofana i Sony, "vjerujte mi, ali vjerujte mi, bili bi mrtvi"

Ostavi im na raspolaganje par sekundi da se priberu a onda nastavi: "Ne znamo zašto je dopustio performans u kojemu ste se vi borili kao lavovi...i lavice", nasmije se pogledavši Sony pokroviteljski, "ali da se radilo o performansu, radilo se!"

Blofan i Sony šutke se pogledaju. Nitko nije ništa rekao.

"Možda zbog informacije da dolazim, a možda zbog toga što dolazim zbog prijatelja koji je ovdje došao bez moga pristanka...možda da se ispipa tolerancija i granice Sirianskog Vijeća Devetorice...ne znam...a ne volim ne znat stvari; puno prije nego li se dogode. Lordu Samyjazuu poslana je informacija o mom dolasku od strane agenta koji se raznio nakon neuspjeha njihove operacije sa vama...ali informacije su, sklon sam vjerovati, koliko god da mrzio vjerovanje na uštrb znanja, došle puno ranije od malo jačih izvora"

"Hawai nam radi o glavi od kada su dobili dozvolu za direktan `protektorat stanovništva`", Bob pogleda Arvila neodlučno.

"Oni su karika", Arvil ustade od stola i stvori na zidu ogroman holo zaslon. Na zaslonu zaigraju slike ogromnih bojnih brodova nalik na biljke mesožderke, poput najgore vizije iz pakla.

"Ovo su bojne formacije koje Lord Samyjazu predvodi prema zemlji; takozvane Belzezubove Formacije. Jedan dio uništili smo u Bezdanu. Jedan mali dio. Osovina dolazi ovdje iz smjera Kuiperovog Pojasa i Scorpio Konstelacije. Do invazije je preostalo 25 dana; aproksimativno"

- 07:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 03.04.2020.

Henokovo Nasljeđe (poglavlje treće)

“Kako da ne budem stepski vuk, olinjali pustinjak usred svijeta čiji ciljevi nisu moji i čije mi radosti nista ne znače ?!” -
Hermann Hesse

* * *

Gledao sam cigaretu. Brzo je sagorijevala. Sagorijevao sam brže od nje. Sve životne radosti, sva životna očekivanja, svaki trag dobrote, bili su stavljeni pod zajednički nazivnik razočaranja. Te male životne radosti, iskričave vrline umotane u celofan djetinje percepcije i doživljaja svijeta; ti maleni utisci koji duhu nešto znače, nalik na bezvremenskog svirača čije note odzvanjaju pustopoljinama kao što Straussov "Treasure Waltz" odjekuje vodama.

Ta simbioza, uvjetovana kozmičkom sinergijom, gdje svaki ton dodiruje eter poput oblaka raspršenih u jesenjem sutonu. Stablo je masivno, korjeni su duboki. Svaki list stabla života nedodirljiv je. Dodirljive su jedino grane koje se poput kostiju šire materijom, gdje duhu ostaje dovoljno prostora da na vjetru stvara morske valove koji se nezaustavljivo obrušavaju na temelje napuštene tvrđave, nalikujući kapima kiše koje padaju na vrhove kose čija živčana čvorišta odašilju signale kosmosu. Violine ne prestaju. Tromboni ne prestaju.

Oboe poput zmija vijugaju ostavljajući za sobom trag, isti onaj trag koji svjetlost uličnih lampi ostavlja na zamrznutoj noćnoj fotografiji. Crescendo života. Ultimativni kozmički orgazam koji se odavno poigrao materijom i svime što prebiva u njoj. Svjetlost se povlači pred sjenama baš kao što se zrake sunca povlače pred nakupinama prašine na gregorijanskim staklenim vitrajima. Ogromni lusteri koji osvetljavaju bidemeierske prostorije; masivni lomovi svjetlosti u plesnoj dvorani Zimskoga Dvora. Dvorci na Reini, ladanjske vile britanskih okruga i seoske kraljevske ruske nastambe pred kojima fijakeri odavno ne zastajkuju.

Taverne iza njišućih natpisa, bukovo drvo čiji pokisli bijeli premaz još uvijek govori "nomes est omen". Wildeovska kritika dekadencije, rousseauska romantičarska estetika, keatsovski romantičarski platonizam utopljeni u globalni Babilon. Javne kuće premještene u kavane. Moralni kurvarluk i desekracija duševnih radosti. Čulna zadovoljstva na razini životinjskih instinkata u doba parenja. Prozaični prikaz ubojstva humanog i etike kroz nietzscheovsko ubijanje boga.

Humani postulati prodani za kikiriki. Kukavičluk iza kolektivnog nesvjesnog. Kula od karata na temeljima one babilonske. I dok trublje odzvanjaju a klarinet i fagot se nastavljaju boriti sa violončelima za blagonaklonost Dunava, samo Ego zna gdje je zajebao.

* * *

"Dobro si?", glas poput uragana prekine grobnu tišinu. Na trenutak se lecnu, odloži olovku i zatvori teku.

"Jesam. Bilježim nešto. Nisam ni čuo kad si ušao."

Zavor je očito tražio mjesto gdje će se smjestiti. Gledao je prema stolcu kao da važe hoće li sjesti ili ne, a onda se uputi do prozora. Vani je padao snijeg. Sigurnost kampusa, stoljetna uvjetovanost komforu i koliko toliko lagodnom životu, unutar granica studentskoga grada postavili su neke odrednice. Nitko nije nikuda žurio. Ova snena popodneva, prožeta izmaglicom monotonije i melankolije, zvukovi Chopina na krckajućoj pozadini ploče na poslijeratnom gramofonu, weltschmerz daleko od njemačkog tla, 73-a koja će za koji dan ustupiti mjesto 74-oj godini, konzervativna determiniranost sa laganim aristokratskim konotacijama, gdje nikakva stihija hippie-izma nije nogom kročila, čak ni u predjele društvenih znanosti, ostavljale su kampus u nekoj vrsti zanosa.

Zahr pripali cigaretu. Ponudi Zavora. Pripale u tišini, očito u nekoj vrsti prešutnog dogovora da ne remete dinamiku "Nocturna". Zavor kao da na tren usmjeri pogled prema gramofonu dok su se viole pojačavale i jedva se primjetno nasmije. No, kao da je nešto nenapisano i neizrečeno govorilo da je bilo kakav izlaz iz melankolije, neprimjeren, čak nedopustiv. Zidovi, podovi, krovovi kampusa tome su se očito izričito protivili.

Snijeg koji je padao u masivnim krpama. Staze bez šetaća između aleja i masivnih stoljetnih zgrada. Zamrznuti moment u kojemu dvije siluete gledaju kroz prozor u polutmurno predbožićno poslijepodne.

"Kada osjećaš tugu koja je toliko jaka da ne ostavlja mjesta za ništa drugo..."

Zavorov komentar, izgovoren tiho, više za sebe, ni u jednom trenu nije narušio tihu eufoniju klavira. Nastavio je gledati kroz prozor, jednomjerno i dostojantveno,iza slabog dima cigarete.

Zahr dopusti da mu misli skrenu sa klavirskog adaggia. Taj tren, ne da je bio u trenutku i kako se kaže: dovoljan sam sebi, već potpuno stopljen sa prizmom prostorno vremenske idile. Vanjski i unutarnji prostor, vanjski i unutarnji utisci, stopili su se u jedan. Nije osjećao potrebu odgovarati prijatelju koji je tihom retorikom savršeno opisao njegovo unutarnje stanje, unutrašnje konflikte i razočaranost svijetom, ali težnjada svoje stanje preformulira u konstataciju bilo je jače.

"Jebem mu mater, Zavore, da si mi rekao da sam zasljepljena budala, manje bi me podjebao nego citiranjem Zole."

* * *

Kiša je otežavala spuštanje. Teške kapi razbijale su se o elisu dok su signalna svjetla naizmjenično treperila otkrivajući betonsku podlogu flourescentnog pravokutnog premaza. Znao je da joj neće biti problem savršeno prizemljiti letjelicu. Spuštala se u daleko gorim uvjetima. Mogla je parkirati helikopter na jedino prazno mjesto na parkingu u moru automobila.

"Hoćete da se ja popnem i spustim vam helikopter", ciničan glas odzvanjao je radio vezom.

"Ajde ne seri", odgovori.

Pogledao ju je. Spuštanje ipak je malo predugo trajalo. Pogleda ga na tren a onda zabrinuto vrati pogled na upravljac.

"Opasno se naginjemo ulijevo; nešto ne valja"

Znao je što ovaj pogled znači. Da se radilo o bilo kome drugome, pomislio bi na 1000 nepredvidljivih mogućnosti. Kada je o njoj bila riječ; kada je o njenim sposobnostima bila riječ...

"Želim detaljan scan repnog rotora, koaksijalnog rotora, lopatice, transmisije i lijeve strane trupa i sanjki"

"Nemamo vremena za ovo", omiljena plava kosa zaklanjala mu je pogled prema omiljenom licu. Nije se usuđivala skrenuti pogled sa upravljača i komandi ni za milisekund. Profesionalka. Najbolja od najboljih.

"Scan", zaurla.

"Malo strano tijelo kod vrata na trupu koje povezuje dva elektromagnetska čvorišta ispod lopatice i na sanjkama. Frekvencija nepoznata. Uzgon nemoguć. Čvorišta pokazuju jaka privlačna svojstva..."

Prekine robotski glas...."Magnet", reče.

Spusti vizir.

"Na infracrveno", naredi.

"Znaš da imaš samo jedan pokušaj?!", na sekundu se okrenu prema njemu.

Znao je. Opusti se na sekundu i zatvori oči. Naglo ih otvori i počne treptati. Bila je potrebna milisekunda da primijeti mali ljubičasto crni snop u moru crvenih blještećih linija. Slijedeće sekunde plazmatski udarač u lijevoj ruci napravi savršenu pukotinu u trupu. Zraka nestade. Helikopter se poravna.

"Spuštaj", poviče.

Udarac o pistu bio je strahovit. Osjećao je kao da mu se svaka kost pomakla s mjesta. Razaranje u zglobovima bilo je na rubu izdrživosti. Da su skočili i prepustili helikopter na milost i nemilost krovu zgrade ili ulici, broj mrtvih i ranjenih brojao bi se u desecima.

Pogleda Sony. Ništa. Naravno da joj ništa nije bilo. Ta žena isklesana je od čelika. Skidala je sa sebe zaštitnu pjenu i otkopčavala remenje. Ipak je, gotovo savršeno parkirala helikopter, niti metar od 10 centimetarnog ruba ili zaštitne ograde, kako su ga od mila zvali. Provalija od 150 i nešto metara nazirala se preko ruba, a bezbrojne zgrade megapolisa ocrtavale se u staklenim zidovima i Prom Comovima multidimenzionalnih piramida. Materija i hypersvemir na jednom mjestu koje je brojalo 50 milijuna duša. Prom Comovi, multidimenzionalne plošne letjelice, odvajale su se od površina piramida, dok su se druge vraćale i stapale se sa piramidama.

"Dolazim da ovo raspravimo", veza je odzvanjala hladnim glasom. Visoka gorostasna figura pratila je svoj glas brzo se krečući iz smjera nadzorne kolibe na sredini krova.

"Dođi", izgovori najhladnijim i najmirnijim glasom, pogledom tražeći Sonyne oči. Susrele su se na trenutak u prešutnom razumijevanju.

Visoka prilika nalazila se nekoliko metara od helikoptera i sigurnim hodom smanjivala distancu.

Iskoči na beton. Kiša po podlozi stvarala je privid futurističkog apstraktnog ogledala. Vrhovi okolnih zgrada očitavali su se u podlozi. Tisuću svjetala reflektiralo se od površine. I tisuće kapi kiše upamtilo je trenutak, zastajući na tijelu kojeg je Blofan brzim direktom pospremio na pod.

"Idemo", Sony je zakoračila ispred njega. lijevom mu rukom dodajući mantil, dok je desnom pospremila automatski pištolj u futrolu na pojasu.

Pustio ju je da se udalji. Dugi mantil osebujnog zaštitnog materijala lateksa i kože pripije mu se uz tijelo. Promatrao je kapi kiše kako se odbijaju od mantila. Izvuće poluautomatski pištolj i zagleda se u zgradu u daljini na kojoj je velikim plavim neonskim slovima pisalo "Hawai". Uperi pištolj u natpis i opali nekoliko puta. Rafal skine gornji lijevi kut slova W i okrznu A sa desne strane.

"Tu je sve počelo; tu će i sve završiti!", pomisli sa prezirom, gotovo gađenjem...Uđe u zgradu.

Slijedeće minute, nekoliko dronova i droida na hoverboardovima dolete do terase i započnu skenirati područje. Velika ratna letjelica spusti se na terasu, na mjesto pored helikoptera. Sedam kiborga visine preko tri metra izađe iz letjelice.

"Kapetane, on će to raditi tako dugo dok ga ne neutraliziramo", glas kiborga odzvoni terasom, okrečući se prema drugome.

"Polako", odgovori drugi kiborg, prekoračivši čovjeka koji se polagano počeo pridizati u sjedeći položaj. "Polako...kad iz Hawai-a izdaju naređenje, sravnit ćemo i njega i cijelu ovu zgradu sa zemljom... Nikakav tajno policijski imunitet neće ga spasiti!"

"Treba li nam rat sa tajnom policijom?", upita treći kiborg u pozadini.

"To će odlučiti odbor", odgovori kapetan. "Do tada, neka vježba gađanje...možda će mu slijedeće biti zadnje---"

Uđu u letjelicu koja se nekoliko sekundi kasnije udalji prema matičnoj zgradi. Velika holo zraka sa Hawai logom na tren obasja terasu. Nakon toga, terasa zapadne u mrak kojega je ispunjavala jedino krupna, dosadna kiša.

Oznake: vrlovrlinovisvijet, metafizički roman, Dalibor Mladenović, Astralni Blagoslov, Mobiusova ravnina, Prelazeći Rubikon

- 21:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 03.02.2019.

Henokovo Nasljeđe (poglavlje drugo)

"Moderni rat protiv moderne metropolitanske države, može jedino biti vođen u paklu " - Nick Land ("Kant, Capital, and the Prohibition of Incest")

* * *


Nije ni malo dvojio u viziju dok je promatrao sivo nebo, šireći ruke da bi što bolje upio plazmatski naboj koji se kretao sa istoka. Atmosfera je bila fantastična. Osjeti punjenje dok mu se nekoliko munja poigravalo površinom tijela. Ispruži lijevu ruku i promotri munju koja se izdvojila iz nexusa i počela se kretati prema ramenu, granama dodirujući kožu, noseći mu poruke Atmosfere. Osjetio je svaki dah Atmosfere, svaki val sivila koji se u nijansama razdvajao u frekventivnom spektru, istovremeno napajajući energijom denzitete i korjene Stabla Života. Šireći ruke, lagano podigne glavu prema Atmosferi i izdahne bijelu sferu. Promatrao je munje kako okružuju sferu. Zatvori oči i uđe u Fazu. Mentalna ravan poput ogromne datasfere rasprši se u beskonačnom moru arhetipova. Stvori na glavi krunu i dozove Aon, pazeći da valovi Emanacije ne naruše spokoj mentalne ravni. Eoni sjedoše na krunu i naprave krug. Sedam arhetipova zabljesne dok se Aon iz središta kruga povezivao sa Eonima, bezgraničnim zrakama u rapsodiji svjetlosti i radijantne eufonije. Maknu pozornost od Aona i pogleda munje kako stvaraju kupolu oko njega. Svaka grana dodirnu krak krune, ekspandirajući svjetlost i stapajući Eone u jedan jedini val ljubičasto plavog spektra isprepletenog milijunima zraka. Ispruži ruke i podigne dlanove, odašiljajući Myriade ergova prema piramidama: Pogleda lijevo. Pogleda desno. Sivi svod Atmosfere stopi se sa njime dok je promatrao piramide na lijevoj i desnoj strani rijeke vremena. Myriade u svom plesu pozdrave beskrajne vrtloge unutar rijeke koji su završavali manifestiranim zvijezdama koje su davale život milijardama galaksija kroz denzitete. Izađe iz mentalnog plana dok se kupola od munja jednostavno raspršila kroz beskraj, dajući prednost Myriadama koje su zasjale površinama piramida. Piktogram zablješti pored desnog oka. Iz vira rijeke izađe bijela zraka po kojoj se kretao balon. Zraka nekoliko puta dodirne Atmosferu a onda krenu prema njemu. Zaustavi se u visini čela, dok se balon ravnomjerno kretao duž zrake. Zraka se raširi i nestane. Balon ispred njega proširi se do pune veličine. "Jedan ili dva putnika?", pomisli u trenutku prije nego li se ovojnica rastvori i iz balona izađu dvije blješteće siluete. Znao je da Sibius Anari neće progovoriti prije nego li im se obrati. A jako je dobro znao i da će njihov dolazak dovući još jednu priliku u Atmosferu. Tri...dva...jedan...Površina rijeke uzburka se mameći mu osmijeh na lice. Biće izađe iz vode, pričeka atmosferski val i dolebdi do njih.

"Vodoribo", zlobni osmijeh nije silazio sa Henokovog lica, "gosti me upravo prekinuli u jutarnjoj fiskulturi... Da ih otjeramo ili da ih saslušamo?"

"Ah", lijeno uzvrati Vodoriba. "Ako su već imali volje savijati vrijeme i prostor i prolaziti kroz atome i antimateriju samo da bi tebe vidjeli, barem dočekaj goste kako dolikuje. Protokoli, ovo, ono..."

"Mah", makne pogled sa Vodoribe, dodajući osmijehu sarkazam, te se okrene prema Sirianima. "Momci, karte na stol..."

* * *

Zadubljen u misli, gotovo je zaboravio da treba izaći na slijedećoj stanici. Komešanje putnika navade ga da podigne pogled i poprati pojedince koji su kretali prema izlazu. Nije mu se žurilo. Imao je još pola minute do stanice. Lijeno je ustao, stavio knjigu u ruksak, uhvatio prečku i lagano krenuo prema vratima. Treperava svjetla u tramvaju ispreplitala su se sa redovima ljudi koji su zbijeni čekali svoj red da izađu iz putujuće konzerve. Neki od njih, zaokupljeni svojim mislima, proučavali su pod, drugi su promatrali one oko sebe, treći su nezainteresirano gledali kroz prozor; rijetki su pratili prolazne natpise. Svjetleća neonska slova repetativno su se izmjenjivala u loopu, gdje bi otprilike svaka pedeseta obavijest bila nastavljena prvom, tako da je sumnjao da je bilo tko normalan bio sposoban zadržati fokus na obavijestima duže od dvije-tri minute u komadu. Uznapredovali suton stapao se sa narančastim i plavim svjetlima koja su ulici davala pomalo futurističan štih. Zabaci ruksak na rame, pričeka da se promet rasčisti i prijeđe ulicu. Imao je vremena. U pedesetek minuta obići će nekoliko dućana, pozdraviti prijatelja na elektronskom odjelu San Marta, možda na kratko svratiti do obližnje knjižare i popiti u lokalu Starfit-a proteinski shake ili frape. Predvidljivih skoro sat vremena utrošenih na sitne ustupke samom sebi. Nije loše za završetak radnog tjedna i uvertiru u opuštene sate sa društvom. Ulazeći u San Mart, zastane na tren i uputi se do trafike po cigarete i najnoviji broj Viral magazina. Pogleda kroz izlog te naglo zastane.

U djeliću sekunde okrene se i potrči van iz centra te nastavi trčati po pločniku. Nakon petnaestak sekundi sustigne žensku priliku koju je bio ugledao kroz izlog.

"Pa kud si uranila?, upita zadihan, promatrajući atraktivnu žensku priliku koja mu se iskreno nasmije od uha do uha. Visoka brineta nekoliko ga je sekundi promatrala, osmijehom ističući dvije jamice na rubovima usana koje su ga tjerale do ljubavnog ludila.

"Odlučila sam malo uraniti", nastavila ga je blagonaklono, pomalo ispitivački promatrati, prekriživši ruke ispod grudi. Drugi indikator njegovog ljubavnog ludila. A znao je da zna. I znao je da ga time podjebava.

"Mislio sam obići par dućana i skočiti do Franka gore u odjel, ali, mogu uraniti i sa tobom. Ako želiš...", nesigurno je pogledao prema njoj, pokušavajući sakriti nesigurnost i nervozu.

"Ako hoćeš, idemo. Ako nećeš, obavi što imaš pa se tamo nađemo", osmijeh se stanjio ali oči su se i dalje smijale.

Podjebava ga. Podjebava ga. Nije ovo bio prijedlog. Ovo je bio test. Ma koji test. Ovo je bio jebeni ultimatum.
1. Glumi sebi
2. Pokušaj glumiti njoj...
U oba slučaja dođe ga na isto - glumiti sebi.

"Ma idem...", nasmije se, pokušavajući ostaviti "ajde ok" dojam u nepostojećoj "ili/ili" situaciji.

"Ajde kad sam te nagovorila", osmijeh se ponovno razvuće od uha do uha, "kad si već, ovako ´na prepad`, `nagovoren`", jamice su se isticale, ostavljajući ga u stanju slatke nelagode. Uhvati ga pod ruku i krenu prema In Bar-u.

Hodali su polagano, prebacujući nogu pred nogu toliko sporo, da mu se činilo da bi mogao napisati kratak esej između svakog koraka. Imao je 1000 tema u glavi sa kojima bi započeo razgovor. Trenutno mu niti jedna nije padala na pamet. Nije mogao odvagnuti da li je ovo iz njegove perspektive ugodna ili neugodna šutnja. Pogledao ju je netremice. Izgledala je smireno. Znači, ugodna šutnja. A opet...

Pokuša prekinuti šutnju. Bezuspješno. Ništa nije izlazilo iz njega. U njezinoj blizini osjećao se malim; nebitnim. Sve što bi rekao, zvučalo je kao da govori netko drugi. Kad bi pokušao ostaviti dojam na nju, sam bi sebi ispadao glup. Kad bi pokušao biti bezobrazno realan, sam bi sebi ispadao običan, profan, vulgaran i bez takta. Nije znao u kolikoj se mjeri njegovi utisci preklapaju sa njenim dojmovima a u kolikoj mjeri se poklapaju sa njegovim vlastitim frustracijama i nesigurnošću. Volio ju je. Njegovi vršnjaci i kasnija generacija koja je već stasala vole koristiti neutralni i distinktni izraz "sviđati se". Ne, sve su to konvencijska sranja unutar društvenih mediokriteta, da se jasni osjećaji stave u drugi plan. Između "sviđanja" i zaljubljenosti postoji ogromna razlika. Sviđati se nekome može bilo što, sa uključenim minimumom osjetilne percepcije; no biti zaljubljen uključuje najiskrenije, najdublje i najskrivenije osjećaje. Zato smo krhki, zato smo slabi, zato smo nesigurni, zato upadamo u kojekakve situacije gdje stpljenje, razumijevanju i tolerancija često postanu glavni imperativi iskušenja. Fatalizam postaje instrument propitkivanja sebe, a mistični aspekti sredstva traženja odgovora.

Zastanu na raskršću. Široka avenija pred njima otvarala se u oba smjera. Veliki park s desne strane sa drvoredom jasena i livadom u daljini bio je omiljeno mjesto okupljanja kvartovskih porodica subotom i nedjeljom, gdje bi sve klupice u aleji i po livadi bile zauzete hordama piknik posjetitelja. Ovdje su vladale još uvijek nekakve porodične tradicionalne vrijednosti kakvih nije bilo u ostatku grada, vjerojatno ni u većem dijelu države. Možda zbog gomile doseljenika iz drugih zemalja koji su sa sobom donijeli onaj tradicionalni štih porodičnog zajedništva "u dobru i u zlu", pa je iz tog rakursa sve djelovalo kao mala društvena idila užih i širih familijarnih okupljanja, za koje bi mnogi partijarharni politički konzervativci desničari dali i lijevu i desnu ruku u vatru da zgrnu političke poene na stabilnoj porodici kao stupu društva i zajednice.

Kroz uličnu rasvjetu nazirao je konture sivih oblaka koji su na noćnom nebu oslikavali siluete u grotesknoj igri svjetla i sjene, crnila i sivila. Zrak je počeo mirisati na kišu. Jesenja svježina kasnog listopada. Uživao je u svakom danu omiljenog godišnjeg doba. Ono što je drugima bilo depresivno kod jeseni, njega je ispunjavalo. Pogleda prema njoj. Odlučio je prekinuti tišinu. Svu energiju kreativnog uloži u slavobitnu misao koja se polako ali sugurno počne formirati u riječi. A riječi u rečenicu. Antologijsku rečenicu.

"Izgleda da će kiša", bilo je sve što je izašlo iz njega, udaljeno, nedefinirano i distancirano.

"Ha?", zbunjeno ga pogleda a zatim pogleda prema nebu. "Mogla bi pasti..."

Debilu. Autosaboteru. Kukavico. Pičko.

"Jesi gladna možda", ostane iznenađen izrečenim. Odkud sad to? O tome nije razmišljao. Nije vagao. Riječi prije misli? Ili nije bio ni svjestan vlastitih misli?

"Upravo sam na to pomislila sekundu prije nego si me pitao", pritisnu mu ruku jače uz sebe.

Šutke prehodaju 40 metara i uđu u najbolju kvartovsku pečenjaru. Putem mu pogled skrenu na drugu stranu ulice. Djeca u parku spuštala su se sa ogromnog tobogana. Dvije majke, možda dadilje, ugodno su čarljale dok su promatrale djecu na njihaljkama. Jedno dijete zastane sa igrom u pijesku i počne negodovati na riječi neke žene, vjerojatno majke koja je željela otići kući. U jednom trenu, dijete ga pogleda. Leon jedva primjetno mahne slobodnom rukom. Već slijedećeg trena žena uhvati dijete za ruku, objašnjavajuću mu vjerojatno koliko je kasno te da će se sutra vratiti na igralište. Pretpostavljao je da za petnaestak minuta na igralištu više neće biti žive duše.

Uđu u Grill Hub. Promatrao ju je kako naručuje dupli hamburger i kolu. Njemu je bio dovoljan samo hot dog i mala porcija fritesa. Uzeli su za van. Taman dok je pružio karticu na kasi i rekao joj "na mene je" zazvoni mobitel.

"Alo?", reče, istovremeno uzimajući karticu od konobara.

"U In-u sam", začuje Simonov glas. "Sjeo sam u prvi separe do prozora. Sana bi trebala doći svaki čas"

"Tu je Sana". Pogleda Sanu koja mu sekundu prije pošalje upit glavom. "Simon je"

"Za pet minuta smo tamo", reče mu, prinoseći slamku usnama. Promatrao ju je kako povlaći duuuuuugi gutljaj kole.

"Pa gdje ste se uspjeli slučajno sudariti, vraže nestašni", Simonov smijeh sa druge strane ispunjavao ga je tihim ponosom. Ponosom one vrste: nemam neka muda, stid mi nije slabija strana, trčim maraton za ženama ali nekako se uvijek provućem do cilja.

"Znaš što se kaže za slučajnosti.... Vjerujem u njih, ali im ne vjerujem", nasmije se, trudeći se okretanjem glave sakriti dojmove od Saninog pogleda.

"Pretpostavljam da ti je već rekla da odlazi u Boston na specijalizaciju u ponedjeljak. Htjela nas je sve za stolom da nam to saopći kao društvu. Neće je biti pola godine ovdje. Do svibnja."

Pogleda Sanu. Trudio se da mu ton glasa ne podrhtava; da ostane ravnomjeran, prepoznatljiv.

"Nije", reče, trudeći se zadržati pogled što duže na sjajnoj reklami grilla iza konobara i kase. "Vidimo se za koji minut", reče i prekine vezu.

"Koji sam ja idiot", pomisli.


* * *

"Ubrzaj", stajao je nagnut nad Tronom, dok je kobaltno plava svjetlost savijala Siriansko Jaje.

"Ovojnica nije predviđena za tu frekvenciju. Multiverzum bi se mogao oštetiti na rubnim točkama", svjetlosno biće lebdjelo je glavom okrenutom prema njemu i tijelom okrenutim prema ovojnici Jajeta, gdje je završavao dugi radijantni plašt. Rub plašta dodirivao je ovojnicu stvarajući sitne bljeskove elektriciteta.

"Ubrzaj, tako ti svega...", ogromna lavlja griva nadvije se nad biće. "Čekaju nas u Pojasu. Cijela armada čeka MENE", gotovo radosno zacvrkuta, što je značilo grmljavinu od koje je zadrhtalo korjenje StabloJame kroz koju su prolazili. Izletješe iz krošnje brzinom koja bi se oku naviknutom na atmosferske promjene, mogla činiti kao lom svjetlosti kroz kapi rose na vlažnom listu.

"Ušli smo u materiju", Laaat odasla misao sa kojom sve prisutne siluete u nanosekundi počnu korespondirati. Dlakave uši uhvatile su impuls, ali na žalost sve se odigralo prebrzo za mentalan prijevod.

"Reci svojima da to ne rade više", obrati se biću pored sebe. "Ili neka uspore misao..."

"U redu", biće ga pogleda i taj tren, Henok postade svjestan situacije. Nije on njima naređivao. On je prema njima bio dijete kojeg strpljivi roditelji puštaju da ima privid kontrole. Oni su bili njegovi mentori; njegova pokretačka Sila.

Oznake: Astralni Blagoslov, Prelazeći Rubikon, Mobiusova ravnina, Henokovo Nasljeđe, vrlovrlinovisvijet, Dalibor Mladenović

- 16:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 25.10.2018.

Henokovo Nasljeđe (poglavlje prvo)

"Dok dizaše se zajedno, zvuk se čuo, ko grmljavina stalna. K njemu se okrenuv`, s poklonjenjem poniznim, te ga ko Boga Veličahu jednako najvišem nebeskom. Ne propustiv`izrazit` koliko cijene što za sigurnost opću izloži on svoju vlastitu; jer čak ni dusi ukleti ne gube krepost svu; samo još zli ljudi hvališe bajna djela zemljom slavonosna. Krijuć` ličnu korist maskom žara za pravdu" - John Milton (Izgubljeni Raj)


* * *

Palo ih je mnogo. Mnogo više no što bi se itko od nas mogao nadati. Osveta Geba bila je grozna. Nitko nije znao kako je rat počeo; ni zbog čega. Znali su samo da je završio kobno po one koji su se usudili podići svoje ruke u obranu svojih ideala. Henok nije želio novu tvorevinu. Nitko od vođa plemena Lyreana nije želio novu tvorevinu...sem jednog.

Kompletan YHWH ustroj bio je okrenut i podložan jednoj jedinoj emanaciji. Ta emanacija nije marila za Zakon. Nije marila za Prirodu. Marila je jedino za golu opstojnost i da otvori vrata Geba prema samodostatnosti. Individualan Zakon bio je prekršen...nikakav kozmički integritet nije bio ovime niti oplemenjen niti nadograđen....bio je izbanaliziran do besvijesti i bačen u sunovrate infantilnog ludila. Kolike je sfere zahvatilo ludilo nad novom drogom - Majkom Materijom, tolike je sfere ono ostavilo ne samo ravnodušnim, nego i prilično antagonistički nastrojenim prema ideji o Novoj Rasi.

Eter se počeo urušavati kroz Bezdan prije nego li su vodeći Sirianski arhitekti uvidjeli pokušaje arhanđeoskih svjetova da kreiraju nižu ali podobnu rasu, u čija bi tijela kao sonde bilo tko od njih mogao ulaziti bez problema i izlaziti iz njih. Siriani kao najviša emanacija Thronesa, na pokušaje Kerubina gledali su kao na igru male djece koja pokušavaju iz komada drvca napraviti funkcionalnu igračku. Čak i niz neuspjelih kreacija i uništavanje istih, Siriane nije doticalo u toj mjeri da se umiješaju i stopiraju igru razmaženog arhaenđeoskog dvora.

Čak ni odustajanje Principalitisa nije uvjetovalo daljnju igru Kerubina Božjom Iskrom. Nitko nije bio dovoljno razuman da ukaže na propuste u metodologiji stvaranja. Nitko nije obračao pozornost na dinamiku i one fine aspekte kreacije koji bi trebali poslužiti kao temelj božanskoga. Razmažena djeca su se jednostavno,odlučila poigrati Boga.

Izvor ih je ostavljao u mogućnosti odabira tako dugo dok esencija Božje Iskre nije bivala narušena. I taman kod još jednog opetovanog pokušaja kerubinskih arhitekata...i taman dok je Sirianima sve to počelo pomalo dosađivati, sazvavši Vijeće Devetorice i sazvavši sastanak u halama Hrama Ohalu Koncila, podno serafimskog prijestolja, Henok digne bunu koja je među pobunjenim Lyreanima odjeknula poput rađanja Novog Sunca. Duga lavlja griva vijorila je na vjetru Istoka mješajući se sa pramenovima plave kose. Duboke plave oči gorjele su plamom tisuću vatri dok su izboji sunčeve plazme sukljali iz plamenog mača i štita.

"Hibrid Ognja" kako su ga zvali plemenski vođe, za razliku od kerubinskog JHWH-a, zračio je serafimskom,troneskom, principalitiskom i frekvencijom starih zmajeva. Nikome nije bilo jasno odakle je došao i kako je stvoren. Na dvorovima se šuškalo kako su ga troneski arhitekti stvorili da bude balans u predstojećim vremenima,kada je prijetnja Transparenata iz Neotkrivene Ravnine, svemira drugačijih zakona i pojava, znanom možda jedino samom Izvoru ili Izvorima, postajala sve evidentnijom a posljedice utjecaja artificijalne eterične rase na Lyreane sve pogubnije; nakon nekoliko eona nitko nije dvojio da je Henok mesija koji je posredstvom i uz blagoslov monadičnih sfera, sa samog Celestijalnog Dvora spušten u eter da zaštiti granice Bezdana, a njegove dubine da ostavi Drevnima.

Henok je jedini imao pristup gornjim odajama Drevnih na prvom rubu Bezdana, u čijim galerijama bi štovan od Drevnih kao prorok koji je došao svemiru dati nov značaj. Štovahu ga gore; štovahu ga dolje...vjetrovi Istoka, Juga, Zapada i Sjevera povijali su se pred Glasnikom Izvora, da bi u narednim eonima Henokov značaj počeo slabiti. Na dvoru se manje nego prvi puta šuškalo o politici Transparenata koji su mogli bez problema ulaziti u energetska polja Kerubina i Principalitisa i djelovati na njihovu slobodnu volju. Govorilo se i da je JHWH-u "popijena Svijest" i zamijenjena supstitutom Transparentne Svijesti; govorilo se o Tehnologiji Sjena, čija mašina ima snagu vući sve odlomke ostavljene energije iz Bezdana, Kaosa - Primordijalnog Svemira i Svemira Zmajeva, Arhanđeoskoh Sfera i sa grana Drveta Života. Cijelo Lyreansko anđeosko sazvježđe Edena smatralo se neobjašnjivo promijenjenim.

Nova paradigma bila je nejasna ali Ohalu Koncil nije dvojio oko prirode samog izvora drugačijeg ali sakrivenog zračenja. Tajna zasjedanja u halama Ohalu Koncila uključivala su i Siriansko Vijeće Devetorice. U tišini se šaputalo o Henokovim odlascima u hale Koncila kao i o njegovim odlascima iza granica Kaosa. Nova paradigma smetala je očito svima, no nikom nije bilo jasno kako se Božja Iskra provukla do Transparentnih Sfera i kakvu to agendu Celestijalni Dvor ima sa artificijalnim eteričnim bićima. Tko ih je stvorio? Zašto i tko im je dao moć tihe dominacije nad politikom i svijesti svih postojećih Univerzuma?


* * *


"Upali formalin", vikao je Blofan u prijemnik dok je motorom grabio prema malim vratima skladišta. Eksplozija koja je uslijedila dala je motoru toliko vremena da izjuri kroz vrata i lagano ga odbaci preko ulice do napuštenog mosta koji se nadovezivao na ulice industrijskog kompleksa Syraxa. Iz daleka zvukovi pucnjave. Nije bilo sumnje da su bili provaljeni i da se već na veliko znalo što se događa. Blofan zastane te podigne štitove oko motora na pola. Vizura postane poluprozirna a odbljesci eksplozije i vatrenog oružja vidljivi sa druge strane mosta. Spusti štit, zatamni vizuru i okrenu gas na najjače. Jurio je kroz ulice kompleksa izbjegavajući bodljikave mine, vadeći poluautomatski pištolj iz futrole pored sjedišta. Uključi komande automatskog naoružanja i dva automatska topa izađu iz podnožja štita. Nije gubio vrijeme na provjere jer vremena nije bilo.

"Barikada 300 metara ispred", čulo se iz prijemnika.

"Primljeno", Blofan otkoči poluautomatski pištolj. Periferni vid davao mu je osjećaj sigurnosti, unatoč poluatomatskom navođenju. Nazirao je siluete kako se mile iza barikada. Još nekoliko sekundi i imat će prilike za svoj labuđi pjev, grand finale života; osvetu nad osvetama.

"Štiti me", vikne u prijemnik i zakoči ručicu gasa. Digne ruke sa upravljača i otvori mali prozor u štitu ispred sebe.

"Pali", zaurla dok je automatsko oružje počelo ispucavati metke neviđenom brzinom u kružnoj rotaciji.Odmjerenim pokretima nacilja i isprekidana rafalna paljba odjeknu iz poluautomatskog oružja. Bio je vrlo precizan. Nekoliko silueta odletje iza barikade. Odlučio ih je sve poskidati. U taj tren, zvuk helikoptera iznad njega potvrdi mu da je plan savršen. Nekoliko raketa balistički precizno udari u barikade, milisekundu prije nego li Blofan motorom preleti kroz rascvjetani sloj željeza. Vidje gdje silueta ispod njega pada usljed direktnog pogotka iz pištolja posred čela. Bijela svjetlost rascvjeta sjenoviti šljem. Nacilja ulijevo i opali skinuvši vozača transportera koji se počeo kretati u rikverc, dalje od razorenih barikada. Sleti na krov transportera i nastavi se ubrzano kretati po glatkom metalnom krovu prikolice. Nekoliko eksplozija iza njega i skok sa transportera dok je u reverznom holo zaslonu promatrao zrcaljenje eksplozije prikolice. Susret sa asfaltom bio je radikalan: Udarac ga odbaci prema betonskoj ogradi. U zadnji čas otpusti kvačilo i doda gas spuštajući desnu stranu motora. Vožnja po ogradi stvori iskre između njega i asfalta.

"Tranzicija na 20 metara", odjekivalo je iz helikoptera.

"Prekratko", zaurla, pojačavajući štit između sebe i asfalta.

"Nije", glas iz helikoptera davao je nadu, "tri, dva, jedan..."

Podignu naglo desnu ručku upravljača.

"Sad", odjeknu iz helikoptera, dok je glasno odskočio od asfalta, odbivši se od stijenke zida i nespretno se spajajući desnom stranom po kosoj tranziciji.

Zaurla i uloži svu snagu u lijevu ruku. Nagli trzaj i hvatanje zadnjeg metra prema vrhu tranzicije. Skok je bio beskonačno dugačak. Tlo ispod njega nije se nazirao a brzina nagovještavala skori kraj....Udarac koji je uslijedio bio je iznenađujuće mekan. Fluidne kapi rasplesale su se svuda oko njega dok je promatrao motor kako tone u ocean. Uključi posljednju komandu i bi odbačen od motora. Mala jajolika kapsula počela se dizati prema površini. Slijedeći tren bi odbačen na površinu. Udari nogom po kapsuli i otvori je. Dok se osovljavao na noge, ljestve sa helikoptera stvore se pored njega. Popne se po ljestvama i uđe u helikopter.

"Imamo tri minute vremena prije nego li pošalju svu avijaciju na nas", glas ispred njega prekinu tišinu njegova ulaska. Sjedne na kopilotsko sjedalo i pogleda prema pilotu...

"Ako se sad ne udaš za mene, rušim nas u vodu", reče, prelazeći rukom po valovitoj plavoj kosi pilota.

"Ako se ne udam za tebe", odgovori plavuša ravnodušno, "nema šanse da ostaneš živ u slijedećoj operaciji. Stariš...spor si ko usporena snimka"

"Mala", Blofan ju je zaljubljeno gledao ne sakrivajući sreću, "ovo je bila zadnja operacija".

- 23:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 10.03.2018.

Henokovo Nasljeđe (prolog)

"Sve što treba učiniti je poravnati parametre učinjenog...Zaboraviti nesklad i nadići realnost koliko je to god moguće", Zavor pogleda prema Zahru. Poravna pepeljaru ispred sebe. Nastade muk. Zavor je promatrao rubove pepeljare sa istim interesom koji je pridavao cijelom razgovoru tokom jutra. Igra svjetla i sjene, zrake sunca koje su se odbijale od središta pepeljare i reflektirale svjetlosni spektar po zidovima. Na trenutak cijela situacija poprimila je nadrealan značaj. "Vječnost ne u jednom smjeru, nego u jednom trenutku", prisjećajući se omiljenog citata od Ouspenskog, posegne za kutijom cigareta. Vještim pokretom palca izbaci cigaretu iz kutije. Pogleda filter. Nokat je ostavio male pravilnu udubinu, taman toliku da joj posveti nekoliko trenutaka prije nego li odluči nastaviti razgovor.

"Znaš...", započne polako, gotovo nesigurno, "što više opažam, to mi više osjetilni senzori daju do znanja da su mnoge senzacije isto toliko teret koliko i blagoslov. Ne mogu se oteti dojmu da lucidno korespondiram sa realnostima koje su istovremeno prisutne ali istovremeno toliko apstraktne da imam osjećaj ukoliko im se prepustim, da ću izgubiti zdrav razum."

"Skok preko litice. Skok preko litice, prijatelju", Zavor pripali cigaretu.

Zahr makne pogled sa udubine i pripali svoju.

"Žuta planina?", ispusti dim kroz nos i pogleda Zavora.

"Skok sa iste. Skok u provaliju. Skok u svoj mikrosvemir. Najteži skok i najveći domet u životu svakog pojedinca. Astralni Blagoslov kao inicijacija prema monadičnome".

"Previše za mene, u svakom slučaju", Zahr se namjesti u stolici. "Svaka jebena stvar koju pogledam, postaje dio mene. Svaka jebena refleksija u nečijem pogledu postaje značajna simbolika gdje nestaju svi slojevi autosugestije i samoprojekcije. Samo čista istina. Toliko čista i toliko sjajna, da jednostavno boli"

"Istina uvijek boli, čak i kad je bezbolna", Zavor uvuće dim duboko u pluća. Prođe cijela vječnost prije nego li ispuhne dim. "Pogled nikad ne vara. U očima je sve zapisano; sva teorija, sva praksa...kompletni ustroj duha...cijela istina". Polako se osmjehne i povuće novi dim. Pričeka par trenutaka prije nego li otpuhne dim i nagne se lagano preko stola. "Transcendiraš, prijatelju, gutajući govna istovremeno. Ugodna kupka postaje septička jama, koja opet postaje bistra rijeka i taman kad pomisliš da si uronio u kristalno čistu vodu oceana, primijetiš da je sve od navedenog dio istog. A tek kad ti se unutarnji senzori uhvate svih senzacija istovremeno, pa imaš doživljaj i kupke i septičke jame i rijeke i oceana, neka ti tada samo nebo bude od pomoći jer ne samo da ćeš se najebati ježa u leđa, nego ćeš imati utisak da jebeš onu mitološku indijanku sa oštrim očnjakom u vagini. Bit ćeš kao onaj razjebani nekordinirani Sufi plesač koji namjerno stvara kaos nekordiniranim i nekontroliranim pokretima, krečući se između ostalih plesača čiji su pokreti u ujednačenoj skladnoj kretnji i harmoniji. Ti si crn, oni su bijeli. Ti si njima u svom kaosu predvidljiv. Oni su tebi u svojoj harmoniji nepredvidljivi. Otprilike tu negdje."

"Hm", makne pogled sa Zavora i zamisli se, instiktivno počevši udarati srednjim prstom lijeve ruke po površini stola. Bukovina je odzvanjala prigušenim ritmovima monotonog udaranja. Pogled je prelazio sa ruke na Zavora i vraćao se ponovno na ruku. Sporo odmahne glavom i zagleda se u pepeljaru. Sunčeve zrake pomaknule su se prema rubu pepeljare, igrajući se konturama kristala.

"I gdje je onda tu izlaz? Osim prema živčanom slomu...?!"

Zavor se nasmije. "Nema izlaza jer nikad nije bilo ni ulaza. Samo vječiti ocean transcendentalnog...Sjećaš se što je Martin Heidegger rekao: `transcendencija čini identitet pojedinca`"

"Ili William Blake: `Budala koja ustraje u svojoj gluposti postaje mudrac`, Zahr odgovori zamišljeno, ne skidajući pogled sa sunčevih zraka koje su se preselile na površinu stola, prema samoj sredini.

"To je to", Zavor se lagano nasmije.

Istovremeno se obojica okrenu prema zvuku koraka koji se približavao iz hodnika. Diskurs je bio prekinut istog trena. Kao prema nekom neprešutnom dogovoru, simultano ustanu, pospreme knjige u torbe i zapute se, pored pravilnih redova stolova i stolica, van iz salona.

Sunce nad zidinama kampusa odavalo je kasno prijepodne.

- 05:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Henovo Nasljeđe

"Sve što treba učiniti je poravnati parametre učinjenog...Zaboraviti nesklad i nadići realnost koliko je to god moguće", Zavor pogleda prema Zahru. Poravna pepeljaru ispred sebe. Nastade muk. Zavor je promatrao rubove pepeljare sa istim interesom koji je pridavao cijelom razgovoru tokom jutra. Igra svjetla i sjene, zrake sunca koje su se odbijale od središta pepeljare i reflektirale svjetlosni spektar po zidovima. Na trenutak cijela situacija poprimila je nadrealan značaj. "Vječnost ne u jednom smjeru, nego u jednom trenutku", prisjećajući se omiljenog citata od Ouspenskog, posegne za kutijom cigareta. Vještim pokretom palca izbaci cigaretu iz kutije. Pogleda filter. Nokat je ostavio male pravilnu udubinu, taman toliku da joj posveti nekoliko trenutaka prije nego li odluči nastaviti razgovor.

"Znaš...", započne polako, gotovo nesigurno, "što više opažam, to mi više osjetilni senzori daju do znanja da su mnoge senzacije isto toliko teret koliko i blagoslov. Ne mogu se oteti dojmu da lucidno korespondiram sa realnostima koje su istovremeno prisutne ali istovremeno toliko apstraktne da imam osjećaj ukoliko im se prepustim, da ću izgubiti zdrav razum."

"Skok preko litice. Skok preko litice, prijatelju", Zavor pripali cigaretu.

Zahr makne pogled sa udubine i pripali svoju.

"Žuta planina?", ispusti dim kroz nos i pogleda Zavora.

"Skok sa iste. Skok u provaliju. Skok u svoj mikrosvemir. Najteži skok i najveći domet u životu svakog pojedinca. Astralni Blagoslov kao inicijacija prema monadičnome".

"Previše za mene, u svakom slučaju", Zahr se namjesti u stolici. "Svaka jebena stvar koju pogledam, postaje dio mene. Svaka jebena refleksija u nečijem pogledu postaje značajna simbolika gdje nestaju svi slojevi autosugestije i samoprojekcije. Samo čista istina. Toliko čista i toliko sjajna, da jednostavno boli"

"Istina uvijek boli, čak i kad je bezbolna", Zavor uvuće dim duboko u pluća. Pričeka par trenutaka prije nego li otpuhne dim i nagne se lagano preko stola. "Transcendiraš, prijatelju, gutajući govna istovremeno. Ugodna kupka postaje septička jama, koja opet postaje bistra rijeka i taman kad pomisliš da si uronio u kristalno čistu vodu oceana, primijetiš da je sve od navedenog dio istog. A tek kad ti se unutarnji senzori uhvate svih senzacija istovremeno, pa imaš doživljaj i kupke i septičke jame i rijeke i oceana istovremeno, neka ti tada samo nebo bude od pomoći jer ne samo da ćeš se najebati ježa u leđa, nego ćeš imati utisak da jebeš onu mitološku indijanku sa oštrim očnjakom u vagini. Bit ćeš kao onaj razjebani nekordinirani Sufi plesač koji namjerno stvara kaos nekordiniranim i nekontroliranim pokretima, krečući se između ostalih plesača čiji su pokreti u ujednačenoj skladnoj kretnji i harmoniji. Ti si crn, oni su bijeli. Ti si njima u svom kaosu predvidljiv. Oni su tebi u svojoj harmoniji nepredvidljivi. Otprilike tu negdje."

"Hm", makne pogled sa Zavora i zamisli se, instiktivno počevši udarati srednjim prstom lijeve ruke po površini stola. Bukovina je odzvanjala prigušenim ritmovima monotonog udaranja. Pogled je prelazio sa ruke na Zavora i vraćao se ponovno na ruku. Sporo odmahne glavom i zagleda se u pepeljaru. Sunčeve zrake pomaknule su se prema rubu pepeljare, igrajući se konturama kristala.

"I gdje je onda tu izlaz? Osim prema živčanom slomu...?!"

Zavor se nasmije. "Nema izlaza jer nikad nije bilo ni ulaza. Samo vječiti ocean transcendentalnog...Sjećaš se što je Martin Heidegger rekao: `transcendencija čini identitet pojedinca`"

"Ili William Blake: `Budala koja ustraje u svojoj gluposti postaje mudrac`, Zahr odgovori zamišljeno, ne skidajući pogled sa sunčevih zraka koje su se preselile na površinu stola, prema samoj sredini.

"To je to", Zavor se lagano nasmije.

Istovremeno se obojica okrenu prema zvuku koraka koji se približavao iz hodnika. Diskurs je bio prekinut istog trena. Kao prema nekom neprešutnom dogovoru, simultano ustanu, pospreme knjige u torbe i zapute se, pored pravilnih redova stolova i stolica, van iz salona.

Sunce nad zidinama kampusa odavalo je kasno prijepodne.

- 05:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 20.05.2017.

Henokovo Nasljeđe (uvod)

Kataklizma odnese milijardu života u jednoj noći.

Predrasude unište milijardu života tokom evolucije.

Vrata Oriona i dalje su čekala spremna da prime nove Adepte.

Kroz točku singularnosti letjelice su se probijale eonima i
mijenjale ustroj svemira nekoliko puta u sekundi.

Sve to, misao nije mogla pohvatati. Sve to, svijest nije
mogla pojmiti.

Na rubovima Univerzuma Stvoritelji postaviše na stotinu
Arhitekata, čija svjetlosna tijela počeše presti Mrežu
Života.

Linije struna na rubnim dijelovima Univerzuma
očitavale su proboj eufonije koja ispuni cijelu kozmičku
skalu.

Na koloniji Zeta 2 pojavnost kao takva nije postojala.
Lyreani postanu Thetani, materiju zamijeni plinovito stanje
koje se počelo sagorijevanjem atmosfere pretvarati u eter.

Jaki miris ozona nakon entropije ispuni cijelu Prazninu.

Stara Božanstva ustupila su mjesto novima.

Svijet pojavnosti posta svijet ideja i piktograma.

Kada bi piktogram postao arhetipom, Arhitekti bi isti tren
formirali novu plinovitu Nebulu.

Kada bi se arhetip razgradio u niz simbola, plinovite komete
i plinovite planete nicale bi diljem Svemira.

Unutar mozaika bi stvoren Kosmos, hladna crna masa kojoj
Arhitekti dadu protežnost, volumen i moć stvaranja.

I bi stvoren Kaos.

Antimaterija pokrene proces nekonsolidacije koji načelom
paradoksa suzbije entropiju i zarobi je u Nexus Kaosa.

Nova Božanstva, prolazeći točkom singularnosti, uđu u Nexus
i zamoliše Arhitekte za svjetlosni imput.

Radijantna svjetlost obasja Svemir dok se Nexus poput
ljušture rastvarao i svjetlost, koja kao da je probila ljusku
jajeta, izbaci novo sjeme života u Kaos.

Zraka svjetlosti prođe kroz Kaos i pređe u nepoznato, dok su
Arhitekti i Nova Božanstva promatrali novu paradigmu
stvaranja.

Zbunjenost je najbliže stanje koje može objasniti njihovo
reagiranje na novu enigmu.

Svi poznati protokoli stvaranja bijahu zaobiđeni.

Događalo se nešto novo i nepredvidljivo.

Kroz Vratnice Oriona na milijarde letjelica dođe u
milisekundi do granica Kaosa.

Iza Kaosa postojao je još jedan Svemir; tih, miran i
prijeteći.

Stajao je postojan iza ruba Univerzuma. Zadnja Piramida
Geneze više nije bila granica postojećega.

Visoka bijela solarna bića izađu iz letjelica i zastanu kod Piramide, taman da posvjedoće njezinu otvaranju.

Vratnice piramide podigoše se do pola njezine visine a na pragu se pojavi ogromna tamno smeđa pojava enormno velike grive koja je gorjela prodornim zlatnim plamenom.

U lijevoj ruci bijaše štit. U desnoj ruci bijaše mač.

Vidjevši simbol na štitu, solarna bića, Arhitekti i Kreatori
usmjeriše svoju svijest prema stanju zbunjenosti i potpune nemoći.

"Henok", jedna jedina misao od svih njih odzvoni Univerzumom.

Biće podigne glavu. U očima mu se naziralo stanje koje bi vrlo lako mogli prevesti kao čisto zadovoljstvo, isprekidano linijama podsmijeha.

Biće zakoraći Univerzumom i zaustavi se ispred prvih linija
solarnih bića. Malo stvorenje slično jegulji vrzmalo mu se oko nogu.

"Vodoriba", druga zajednička misao od sviju ispuni Univerzum.

Biće pogleda cijelu nepreglednu prvu liniju solarnih bića, u čas bi svjesno i Arhitekata...i Kreatora...i Novih Božanstava...

Usta ogromnog bića razvukoše se u nešto što bi mogli protumačiti kao prezriv osmijeh.

Sibius Anari, poznatiji kao Sirius A solarna bića, odmahnu glavama u nedoumici.

Biće ih zadovoljno još jednom prijeđe pogledom, još jednom bi svjestan Arhitekata, Kreatora i Novih Božanstava...I reče glasom koji pogodi Univerzum poput najjačeg zemljotresa izvan poznate rihterove skale:

"Šta je pičke? Novi svemir? Hoćete kurac. Donosim vam Scorpio Konstelaciju, Svemir iza Svemira, da sa Škorpionom izravnamo račune jednom za svagda!"

Oznake: Astralni Blagoslov, Prelazeći Rubikon, Mobiusova ravnina, Henokovo Nasljeđe

- 15:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 25.02.2017.

Mobiusova Ravnina (roman) - poglavlje deveto (zadnje)

"Sve što je stvoreno, Bijaše u Onom što je stvoreno" - Sirianski Zakonik, knjiga četvrta


* * *



30 sekundi trebalo je proći prije nego li je Samath odredio boju Lahora i odaslao preko Sonara ultraljubicastu zraku koja je rascijepila Primarni Atom po pola. Cijela eskadrila prošla je kroz procijep atoma prije nego li je Omni Svemir odjeknuo u prasku implozije. Nitko nije ostao živ. Nitko nije ostao mrtav. Sve vremenske petlje bijahu urušene u nano sekundi. Nikoga više nije bilo briga za ništa jer život je prestao postojati. Smrt je prestala bivati stvarna. A Oko Samog Kreatora beživotno se ugasilo. Sve je postalo Ništa. Ništa je postalo Sve. U nano sekundi nasta novi Svemir. U nano sekundi nastahu novi oblici života. U nano sekundi prazno bijelo platno bijaše ispisano tisućama hijeroglifa, milijunima arhetipova i desecima tisuća sigila. Zmajeva frekvencija stopila se u Jedno. Reptilska frekvencija upijena je u škorpionsku frekvenciju i usisana je u crnu rupu. Tu je ostala pohranjena kao novi impuls za novo Oko Stvoritelja. Sirius A agenda ostvarena je od temelja do vrha. Transparentna rasa je legitimirana, na što se čekalo milijardama godina, konačno iskoračila manifestirano na jednom malom svijetu bogu iza nogu, u jednoj maloj elektromagnetskoj petlji, u jednom malom čvorištu Kaosa i Ultimativnog Reda. Ocean Infinitivnosti dobio je svoje žrtve, svoje utopljenike.

Želatinasta crnomagijska maslinasto zelena masa razlijevala se po Oceanu ispod Zvijezda dok je Ocean ne ispusti u Ponor. Tartar je dobio novu dimenziju, Giganti su slavili nove "bogove" a zatim se sve opet urušilo u nanosekundi i bilo povućeno u crnu rupu. Nexus je prestao postojati. Sve što bijaše dolje, postade gore. Sve što bijaše gore, odbačeno je u novi svemir. U nano sekundi vojska Crnih Siriana sklonila se u elektrone na samom rubu univerzuma. sakriveni u željeznoj prašini bespuća, tražiše način kako da povuku energiju crnih rupa i vrate Svemir Kaosa, Bezdan, zemlju Giganta, Transparentnu Rasu i Škorpionsko/Reptilske ostatke. Nitko, ali nitko nije mogao sumnjati gdje je počelo; pa tako nitko nije mogao sumnjati gdje je završilo. Oni koji su "vagali na sitno" sa Zemaljskom, pa kozmičkom, pa makro kozmičkom agendom, bili su poraženi. Svemogući je bio poražen. Demijurg je bio izbrisan poput prašine u jednome snopu blistave svjetlosti. Crna piramida je otvorena a iz zemaljske tamnice napokon se poput Feniksa uzdigao Kralj Svih Univerzuma.

"Henoče, Lavlja Grivo, Rogati Kralju, Zvijeri Pod Bogom", vikaše zvijezde dok su padale sa nebeskog svoda. "Govorili smo", vikaše Sunca dok se spajaše u Jedno i zasluženim praskom stvoriše novu tamu. Brade pune inja, Henok udari šakom po gvozdenom tronu i zasjedne na svoj sniježni prijesto, dok su sjajne pahulje snijega padale po masivnom tijelu, iz oblaka koji ne postoje, u tamu koja ne postoji, na tlo koje nikada nije ni postojalo i svjetleći svjetlošću koja je odavno prestala postojati. Kako je onda bilo moguće? Kako je tren sjedio u kolibi na Emitrondskom Aralu a isti tren bio u središtu Ničega, Nigdje, obasipan snijegom, na svom zasluženom Tronu? "Da li sam odrobijao?", vikao je kralj dok se vjerna Vodoriba micala ispod njegovih nogu i začepljivala uši od grmljavine univerzuma kojega je proizvodio glas Kralja. "Pičke Sirianske....jel sam odrobijao?", urlao je na pola u ljutnji, na pola u besmrtnom smijehu.

"Odrobijao si i postao si Bog", na tisuće glasova zaori melozvučno u njegovoj glavi. "Odrobijao si da spasiš svemir i stvoriš novi poredak. Odrobijao si da anti materiju vratiš materiji, materiju animateriji a eter da učiniš Jednim. Odrobijao si da Shekhinu uzdigneš iznad Kethera a Etire da rasporediš u dekadskim linijama. Linearnost da dobiješ kada Etire počnu tkat niti novoga univerzuma". "Koliko je koštala moja sloboda...i koga? Koliko je koštala moja manifestacija i utjelovljenje u trećemu denzitetu? KOliko je moje energije darovano neprijatelju?"

"Metatrone, onaj koji sjedi ispod trona svemogućeg Tetragrammatona koji se rasplinuo u novom algoritmu novoga univerzuma...pa zar nije bilo dovoljno što si preuzeo tron? Zar nisi bio i Samael, i Lucifer? I Gebbura i Chokmah? I Binnah i Malkuth? Zar se nisi popeo po Drvetu Života i sišao po Drvetu Smrti. Nisi li emanirao Sephirote i entropirao Kliffothe? Nisi li dao Ozirisu formulu Crne Smrti dok si postajao on i sjemenom postao Horus da bi došao do Amona, prošao kroz Sunce i izašao na drugu stranu kao Crni Avatar? Nisi li se tri puta vraćao na kočiji kao Hermes Trismegistos?
Nisi li na Kapiji Amente porazio velikog Atlu i zauvijek stavio pečat na Razmaženu Djecu Atlantide? Robovao si, kažeš? A imao si više slobode od svih materijalnih i polumaterijalnih bića zajedno! Robovao si, kažeš, a Jehovu si hvatao po Bezdanu, obezglavio lukavog Koronzona da bi sam Pakao postavio naopačke! Doveo si Led na Vatru, odvojio si Svjetlost od Vatre, Arhitektu Velikog Univerzuma, Iskro u Oku Svemogućeg!"

"Uništio si Lemuriju, pobacao Kristale Sunca, naveo Kristalnu Lubanju da ti se smije a na kraju je nosio na glavi kao Krunu", zvonki glasovi nastavljali su žuboriti u Henokovoj glavi. "Dao si ljudima magiju, razoružao si Pale Anđele i uputio Ultimatum Nebu. Vril Generator si sastavio zajedno sa znanstvenicima Hyperboreje. Kristalnu Lubanju dao si Vijeću Polarisa da nadgledava Vril Generator. Jesu li Kristali Sunca podivljali i počeli uništavati Atlantidu zbog tebe, zbog Atle, zbog emanirane ZRO energije u Glasniku ili zbog konflikata u polju sila između Kristalne Lubanje i Vril Generatora? Da nismo dovukli Sonar kroz vrijeme i prostor, od 4-te Dimenzije ne bi ostala ni brojka 4. Phi smo dali da neutraliziramo kozmički disbalans. Prolazili smo kroz atome sa fregatama i opet izlazili veći od makrosvemira. Nelokalnost smo gasili linearnim pojačivačima samo zato da zatvor na Zemlji što duže opstoji. Dao si ljudima magiju ognja i mača. Mi smo je uzeli i dali ljudima kap tehnologije Božanske Mašine."

Henok zagunđa i zarije glavu duboko u šake. Razmišljao je. Razmišljao je šutke potresajući vibracijama prazninu. Razmišljao je cijelu vječnost. Kad vječnost prođe, on će opet podići glavu. Vječnost prođe.

"Magiju sam oduzeo Palim Anđelima koji su je koristili kao tehnologiju Transparenata oplemenjenu božanskom iskrom. bez Formule Tetragrammatona nije ni približno bila opasna u rukama ljudi. Štaviše, dovela je umjetnost iz raznih zakutaka astrala na Zemlju. Mnogi Astralni Svjetovi, mnoga Astralna Kraljevstva bijahu opjevana ljudskim srcima i ljudskom intuicijom. Nisu mogli doći do tamo; ali ja sam im dao osjećaj. Stvorio sam glazbu nižih sfera, stvorio sam umjetnost vizije i pomogao ljudima da je materijaliziraju što više..."

"Uz čije to dopuštenje...o Henoče Veličanstveni???!!", izrugivali se glasovi u liričkom, gotovo posprdnom zanosu.
"Uz čije dopuštenje, Henoče, Kralju Astrala i astralnih dobara? Uz našu podršku? Da li si ikada obratio pozornost na svoje simultane aspekte u materiji? Koliko puta si se trudio upoznati Leona? Koliko puta Gavina? Koliko puta si pokroviteljski potapšao po ramenu i podupro radnike svjetlosti? Koliko puta si shvatio ulogu radnika tame? Jesi li potapšao svoju vampirsku simultanost koja je bila napajana sa scorpio izvora i učinjena besmrtnom u materiji od Transparenata? Jesi li ikada imao uvid o Dimenziji N32D dok je u greysovskoj odmazdi rastavljen životni put mladog ljubavnog para koji je vjerovao u slobodu van matrixa i u uzvišene ideale? Jesi li ikada obratio pozorost na tu dimenziju, o Veliki Henoče, osim što si se bavio svojom taštinom i vlastitim agendama unutar elektromagnetskog zatvora materije; iz kojega si u mnogim navratima izlazio na manja vrata i vraćao se kroz ona veća? Koliko si pukotina ostavio u Orionskom Pojasu? Koliko puta si Škorpio Biće potegao za žalac i ostao energetski potpun? Tko te štitio?"

"Zajebao sam Sustav, pa što onda?", zagrmi Henok tresnuvši desnom rukom po naslonu trona. U tom trenu, istovremeno vidje svoju materijalnu simultanost kako pogiba u prijeratnom Berlinu pod kopitama konja; vidje sebe kako hašišari sa prijateljem i sluša ispovijesti staroga beskučnika pored benzinske postaje i smije se crnom humoru višega entiteta koji nije imao pametnija posla nego se utjeloviti u materiji i beskućnićkim životom prolaziti kroz materiju. Onog vampira nikad nije volio i bilo mu je nejasno kako može sa nekim takvoga kova dijeliti Simultanu Esenciju Postojanja. Skrenuo je fokus kada je vampir još u obličju čovjeka bježao ciglenim putevima dok je Stari Rim gorio, a vojska legionara ležala mrtva, izvađenih grkljana porazbacana po šumi. Vidio je Gavina kako trepće pred Sonarom dok mu Sibius Anar bića - kako su ondje zvali Sirius A entitete - korigiraju vid i podešavaju očne živce na frekvenciju svjetlosti Sonara. Tad vidje sebe kao unuka koji sluša djedovu priču pored vatre i upija djedovu mudrost u dimenziji L2N. Vidio je Dafulara kako iskače iz kamiona i gleda u očaju kako polje ispred njega guta Praznina. U Sibir dimenziji stvari su tekle glatkije nego u N32D dimenziji, gdje je njegova simultanost morala žrtvovati ljubav da diverzijom sprijeći bilo kojeg od dvojice diktatora da Svetom Dijanetikom i Božanstvenom Scientologijom preuzmu vlast nad dimenzijom, pod budnim okom sivih vanzemaljaca. Ta mala stoka dječje pojavnosti nikad mu nije bila mila, čak ni u svojoj na oko destruktivnoj svrhovitosti unutar nebodera kozmičke birokracije.

Vidio je sebe kao nadglednika u Atlinom Hramu na desetkilometarno visokom gradu u Atlantidi. Bio je uspaničen ali istovremeno lucidan kada je dijete od tri godine, Sorath, stao pred Atlu dok je Atla u trenu eksplodirao ostavljajući srebrni trag žive iza sebe. Ono što je ostalo oko njegovih ostataka, mali Sorath mentalno je pokupio ZRO energijom 11-og stupnja i odaslao pokretom ruku u Vril generator. Henok sada prvi puta gleda Lavlje Vijeće, Ohalu Koncil, kako zabrinuto promatra iz Hrama Šume podno Celestijalnih Dveri i usmjerava energiju Kristalne Lubanje prema Vril Generatoru. Atlantida pada i dio odlazi u eter, 4-ti denzitet i ravninu Kaosa, gdje se spaja sa ostacima Lemurije iz primordijalnih vremena "dok Divovi hodaše Zemljom". Nikada nije volio ni te reptilske hibride visine preko 3 metra, kao što nije volio ni onu Ktulhu hobotnicu koja je njima upravljala iz Bezdana. Vidio je zadnji saziv Crnog Vijeća, ostataka Sinova Beliala sa Lemurije i Atlantide, kako u "tajno bratskom" sastanku odlučuju o izvlačenju posljednjih ostataka energije Zemlje u Svemir Kaosa. Bezdan je tada zaglavio, crne rupe odradile su svoje a "Crna Loža" završila na istom mjestu van vremena gdje i "bogovi" im transparentnog obličja; čekalo se samo da se "bogovi" legitimiraju i da ih se odcijepivši od sfere Škorpio Bića, neutralizira. Kada je Scorpio Konstelacija urušena, ostaci koji su se urušili sami u sebe pripali su crnoj tvari, koja nije bila mrtva. ali je njeno stanje moglo biti opisano kao stanje vječne hibernacije.

Naposljetku vidje Sirianske i Lavlje izaslanike kroz pojave Zavora, Zahra i Arvila. Sveučilišno zaleđe, spisateljski milje i militarističko obavještajna struktura odradile su svoje da zaštite vlastite pobočnike koji su na Zemlju došli samo sa jednom ulogom, da od Zemlje odcjepe novi Otok koji je trebao poslužiti kao fondacija u stvaranje novog univerzuma. Tako i bi. Promatrao je u mislima Sanu kako na rubu pješčane plaže po drugi puta napušta Leona, dok se sedmogodišnji deran imenom Sonic - Sorath igrao u pijesku glumeći superjunaka, na tren zastajući u igri da bi pogledao jasne zvijede iznad blijedo ljubičaste spiralne maglice. Leon tada podignu pogled od svojih bilješki i ugleda je opet kako stoji, nedostižna i neuhvatljiva, emanacija boginje Izide i mudrost same Sophie. Trojstvo je opet bilo na koji eon rastavljeno, dok se Sana pripremala na studij u knjižnicama Andromede - sastavnom dijelu Akaše, čiji je jedan malen bio bio pohranjen u Aleksandrijskoj Biblioteci, prije nego li je spališe "tajna" bratstva. Andromeda, pa misija na Plejade, pa skok kroz vrijeme i prostor na primordijalnu planetu X, gdje sa svojom simultanom energetskom dvojnicom K, princezom planete X, dočekuje Siriansku armadu predvođenu Ksanderom, Henokovom lijevom i Leonovom desnom simultanom emanacijom. Za razliku od Leona, Sana je trebala proći kroz Spiralni Nexus koji savija prostor i vrijeme. Siriani su svoj dio Xanderove energije odavno pohranili u "Mašini Sjećanja" i poštedili Leona bespotrebnog putovanja, za njega. Briga oko Sonic - Soratha bila je primarna stvar, uz kronološke bilješke simultanih sjećanja. Leon je istovremeno bio i zapisničar vremena prije Pada/Pomaka, ali i zapisničar van vremena. Henok skrenu pogled na hotelsku sobu u dimenziji KT i trenutno bi zabavljen Sirianskim pokoljem nad reptilskim bićima, na oko užasnute simultane emanacije njega samog, koji je iz kuta hotelske sobe zabezeknuto promatrao britke igre svjetlosti i sjene i užas samih reptila kada su shvatili tko vodi glavnu igru u Univerzumu.

"Heh", nasmije se dok se vodoriba opet pomicala pod njegove skute a svemir još jednom počeo podrhtavati, "jeste pičke, ali ste glavni kozmički igrači! Čekali ste da se Transparenti legitimiraju da ih još jednom porazite a slugane im reptile pometete pod tepih kao zadnju prašinu. Na tome vam, dragi moji svjetlosni prijatelji - skidam kapu"!!!



* * *

"Tata, vidi padalica", Sonic - Sorath pokazivao je prema gustom zvjezdanom nebu iznad Otoka, radosno bacajući pijesak u zrak.

"Uspinjalica, sine...ne padalica - uspinjalica", nasmije se i pomiluje sina po svjetloj kosi.

U pozadini, iza plamteće Vatre Vječnosti čije je pucketanje na kilometre obasjavalo Otok usred Oceana Vječnosti, Zavor, Zahr i Arvil istovremeno se potapšaju po ramenima, zadovoljni viđenim prizorom, a onda se vrate prema središtu Otoka, u bazu gdje su ih čekale porodice i ostaci osvještenog Čovječanstva!



KRAJ


- 13:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #